Ako ste ikada slušali radijsku emisiju Mudrice ili koju drugu emisiju za djecu i mlade, mogli ste čuti hrpu dječjih pametnih izjava. Pitate djecu određeno pitanje, a oni vam sve fino i jasno objasne. I ne samo da točno objasne, već pokažu i zavidnu razinu znanja o tome što vas zanima. Djeca od najranije dobi usvajaju znanje o svijetu oko sebe, znaju činjenice o kojima ni odrasle osobe ne vode računa.

Dok pričate s djecom, možete primijetiti s kojim djetetom roditelji (i drugi) puno pričaju i trude se oko toga da postanu dobre i samostalne osobe, to jest, kakav pristup roditelji imaju prema svom djetetu – zaštitnički, liberalni, autoritativni ili neki sasvim deseti.

Kada vas dijete iznenadi određenom spoznajom, najčešće ga upitate “Tko te to naučio?”, a djetetov odgovor često bude “Pa ja!” i čudi se što ga uopće zapitkujete takvo što. Katkad djeca nisu ni svjesna gdje su stekla određene vještine i saznanja pa ih pripisuju sebi, a nama to bude veoma simpatično i smiješno.

Samostalnost ili biti neovisan, ne ovisiti o tuđoj pomoći. Potreba da se bez tuđe pomoći nešto napravi. Želja za samostalnošću brzo se budi. Dijete poželi samo napraviti korak, uhvatiti žlicu u ruke, prenijeti predmet, zalijati cvijet. Kako odrasta, tako potreba za samostalnošću kod djece dobiva na snazi i tu potrebu trebamo poticati, a ne smanjivati. Za očekivati je da želimo podići dijete na vlastite noge, a ne ga stalno držati za ruku. Jednom dođe sudbonosni trenutak kada dijete odluči pustiti ruku vodilju i poželi napraviti samostalni potez.

Ostvareno postignuće kod djece izaziva zdravu dozu ponosa i sreće. Okuša se u nečemu, svlada izazov i stekne novu vještinu. Pa tko ne bi bio sretan kada uspije prijeći prepreku ili nauči nešto posve novo?

O želji za znanjem i dobivenim spoznajama govori se u slikovnici Što sam sve naučio do škole (i to sâm) (Ibis grafika, 2020.) Andrijane Grgičević koju je skladno ilustrirala Vanda Čizmek (čije radove ne moram posebno predstavljati jer za nju znaju svi koji su u svijetu slikovnica).

Dječak iz priče objašnjava do kakvih je važnih otkrića i spoznaja došao još prije nego je krenuo u školu. Kako je naučio? Samostalno! Štosne i korisne zaključke izvodi bistri dječak kojemu učenje i usvajanje novih podataka nije ni tegoba ni nepoznanica, već užitak.

U svakoj vrtićkoj skupini i razredu nađe se puno razigranih i mudrih mladih osoba koje su željne znanja, djevojčica i dječaka koji su jako nalik dječaku iz simpatične priče Andrijane Grgičević. Do kakvih je saznanja dječak došao? Jesu li njegovi zaključci točni? Procijenite sami.

Što sam sve naučio do škole (i to sâm) idealno je štivo za predškolce, prvašiće i ostale ljubitelje štosnih knjiga u kojima su glavni likovi pametni klinci. Priča je posve pozitivna i izmamit će vam više puta osmijeh na lice. Ništa čudno ako se sjetite svojih davnih bisera ili divjih dječjih izjava koje nam se znaju utisnuti u sjećanje i kojih se možda ne sjetimo tako često. Svi smo mi nekoć bili poput dječaka iz priče – gladni i žedni znanja, uvjereni da svijet ima kraj i da ćemo upravo mi, hrabri i prkosni istraživači, otkriti taj kraj ili doći do novih zaključaka koji drugim ljudima nisu dostupni.

Ovo je priča bez negativnosti, a upravo nam tako vedrih, pametnih i bezbrižnih priča treba u neizvjesnim i nemirnim vremenima. Ako imate kod kuće budućeg školarca, zašto ga ne biste počastili ovom knjigom prije nego sjedne za školsku klupu?