Tate u slikovnicama: trunku ih nedostaje, ali su posebni

Tate zbog nekog razloga nisu tako istaknuti likovi slikovnica, ali naša Marija B. je izabrala svoje vrijedne favorite.

Često me ljudi (uglavnom žene) pitaju za preporuke slikovnica u kojima su tate glavni likovi ili se barem spominju u njima. I moram vam priznati da ih nema baš puno na hrvatskom jeziku. Ali one koje su tu, pravi su mali dragulji koji svjedoče o ljubavi između djece i očeva. Sve smo ih pročitali/poslušali mnogo puta i uvijek iznova uživamo u lijepim pričama i ilustracijama. Izdvojila sam neke koju su nam najdraže i koje možete pronaći na policama svojih knjižnica i knjižara.

Jedna od nama najdražih slikovnica koju smo davno davno pročitali, a onda ju poželjeli imati i u svojoj kućnoj biblioteci je Ukuhane jabuke (ArTresor, 2013.). To je himna očinske ljubavi. Tata je nježan, snažan, glatkih obraza i prsti mu mirišu na ukuhane jabuke. Ponekad je loše volje i naljuti se, baš kao i svi tate, ali samo nakratko.

Ovaj klasik belgijskog autora i ilustratora Klaasa Verplanckea opisuje jednog običnog tatu, a ne nekog superjunaka.  Nekad se taj tata i naljuti pa dječak krene u potragu za novim tatom, ali na kraju opet završi tamo gdje se osjeća najsigurnije, kod svog tate. Naslov se na našem području možda čini mrvicu neobičnim, ali u Belgiji i Nizozemskoj djeca gotovo svakodnevno jedu ukuhane jabuke pa tako one simboliziraju dom i sigurnost.

Jedna sasvim drukčija slikovnica Majstorica Nola popravlja tatu (Naklada Semafora, 2020.), autorice Silvije Šesto i ilustratorice Mile Lončar donosi priču šestogodišnje djevojčice Nole čiji je otac građevinski radnik. Ponekad Nola ide s njim na razna gradilišta pa je usput pokupila i neke stručne termine.

U slikovnici sve saznajemo iz Noline perspektive, ona priča o tome što je njen tata zaboravio napraviti, podsjeća ga da nije lijepo kasniti s radovima te razmišlja o tome kako bi i ona mogla, kad odraste, biti majstorica, ali koja neće griješiti. Ilustracije u ovoj zanimljivoj i humorističnoj slikovnici izradila je Mila Lončar i to od 100% recikliranog materijala, a priču možete poslušati na YouTube kanalu Malih čitača dok je to još bila sama priča, bez ilustracija.

Moj tata se smanjuje (Kreativna mreža, 2019.) je predivna slikovnica autorice Eme Pongrašić i ilustratora Tomislava Zlatića koja kroz divnu i toplu priču te prekrasne ilustracije opisuje ljubav i odnos između djeteta i oca kroz različita životna razdoblja te njegov prirodan tijek za koji svi znamo kako završava.

Ilustrator Tomislav Zlatić hrvatski je kandidat za Časnu listu IBBY-ja 2020. za ilustracije u ovoj slikovnici. Koliko god vam se činila tužnom, slikovnica se jako sviđa mališanima, a imajte na umu zadnju rečenicu: “A onaj tko je u vašem srcu, ostaje s vama zauvijek.”

Oliver Jeffers stvara prava mala umjetnička djela, a nakon što je po prvi puta postao otac, smatrao je da svom sinu treba ostaviti bilješke. Bilješke kojima će mu predstaviti planet na kojem se rodio i koje će mu poslužiti kroz njegov život na njemu. I te su bilješke upravo slikovnica Evo nas tu smo (Profil, 2018.).

Polazeći od samog mjesta gdje se nalazi naš planet u svemiru, kroz njegovu geografsku raznolikost pa sve do različitosti bića koja ga nastanjuju, Jeffers na sebi svojstven način u centar pažnje stavlja ono što je važno – brigu za naš planet i brigu jednih za druge, činjenicu da smo svi različiti, a opet isti. Ova slikovnica je čisti dokaz da se s malo teksta može tako puno i važno reći. Uz zaista divne ilustracije (koje obožavamo još od Pastela u štrajku), vjerujem da će postati omiljena među najmlađim čitateljima (ako je suditi po mojima ), a Jeffersovom sinu ostati najljepši spomenar djetinjstva.

Još jedan autor i ilustrator čiji rad jako volimo i cijenimo je Benji Davies, a pogotovo njegovu slikovnicu Olujni kit (MeandarMedia, 2017.). Dječak Noa živi na otoku s ocem koji svakog jutra odlazi raditi na svom ribarskom brodu. Noa je usamljen, osim mačaka koje mu prave društvo, nema nikoga u blizini. Davies tu Noinu usamljenost još više pojačava ilustracijama. Na njima ne vidimo nikoga osim Noe, oca, mačaka i nekoliko galebova. Nema majke, nema drugih stanovnika otoka.

Samo divni prizori pejzaža, pješčane obale i prevrtljivoga mora. Jednoga dana Noa pronalazi mladog kita i dovozi ga u kolicima kući i stavlja ga u kadu, zabrinut za to što će otac reći kad ga vidi. No otac shvaća da je Noa usamljen i da premalo vremena provode zajedno. Ovo je jedna topla, ljudska priča koja se kod mnogih u ovom užurbanom ritmu života događa svaki dan. Privilegirana su djeca koja sa svojim roditeljima mogu provesti dovoljno vremena kako bi se osjećali sigurni, voljeni i zaštićeni, a ne usamljeni. Jedan svakodnevni životni problem Davies je pretočio u ovu prekrasnu slikovnicu sa sretnim završetkom.

Još jedna divna obiteljska priča iz pera Davida Litchfielda, slikovnica Medo, klavir i koncert malene medvjedice (Mozaik knjiga, 2021.)  priča je o ljubavi i obitelji. Znate onaj video koji je svojedobno kružio društvenim mrežama kako jedna mama vidi svoj dan i smatra se neuspješnom i lošim roditeljem, a dijete koje je taj isti dan provelo s mamom vidi ga sasvim drukčije. Vidi igru i zabavu, ljubav i nježnost svog roditelja. E upravo je takva i ova slikovnica. Medo je u svoje vrijeme bio slavan i poznat, a sada je kao tata, samo tata i misli da nikoga više ne zanima glazba koju je stvarao.

No mala medvjedica u njemu vidi puno više, a vidi i koliko mu nedostaje glazba. I dokazat će mu da ga njegovi glazbeni prijatelji jako vole i da im nedostaje upravo on. Koncert koji će organizirati u šumi bit će medin oproštaj od slave, ali ne i od glazbe. Jer slava možda jest prolazna, ali ljubav i obitelj nisu. Ilustracije Davida Litchfielda su, baš kao i u svim njegovim slikovnicama, nevjerojatne i čarobne. Boje, detalji i nevjerojatna snaga koju nose u sebi, čine ih djeci dragima. Jednostavnost i sposobnost da se s malo riječi kaže puno i važno, odlika je samo vrhunskih autora i ilustratora. A David Litchfield to sigurno jest.

Jedan stariji, ali jako dobar i zanimljiv naslov je Ljubav spašava živote (Algoritam, 2007.). To su zapravo dvije priče u jednoj. Ili jedna priča ispričana iz dva kuta gledanja. Elinog i tatinog. Tata bi volio malo samoće i dosade na pecanju, a Ela zna da tata ne voli kad mu je dosadno pa ide s njim na pecanje kako bi ga zabavila.

I tako su njih dvoje zajedno na pecanju.  I pričaju nam svatko svoju verziju priče što će vas onda i nasmijati i zabaviti, ali ćete svakako uživati. Jer osim zanimljive priče tu su i predivne ilustracije našeg domaćeg poznatog i nagrađivanog umjetnika Svjetlana Junakovića.

Ako dosad niste upoznali Rozaliju, vrijeme je. To možete učiniti čitajući zbirku priča poljske spisateljice Renate Piatkowske A što će biti sutra? (Srednja Europa, 2019.). Glavni lik je djevojčica Rozalija i u 14 kratkih priča, saznat ćete sve o njoj. Da su joj najbolji prijatelji Jan i Maja, da se jako voli igrati vani, da joj je najveća želja imati psa, i to jazavčara, da voli raditi nepodopštine kao i svi predškolci. Nama se najviše svidjela priča Dan skrivača, iako su sve odlične.

Rozalija se obožava igrati skrivača s tatom jer ju on uvijek svugdje traži, pa i u pećnici. No prilikom jedne igre skrivača, Rozalija je čekala i čekala, a tate nije bilo pa ga je otišla potražiti. Našla ga je u vrtu, kako spava i hrče na ležaljci. Rozalija je, naravno, iskoristila pruženu priliku i izlijepila tatu tetovažama, odrezala mu malo šiške i nokte na nožnim prstima obojila u crveno. Tad se oglasilo zvono na ulaznim vratima, a tata je skočio i otvorio vrata ne znajući da ga je Rozalija “uredila”. E to je bio prizor za goste.

Zato tate, kako ne bi završili kao Rozalijin tata, igrajte se i čitajte sa svojom djecom, možete i neku slikovnicu u kojima ste baš vi glavni likovi. Ne superjunaci, već obični svakodnevni tate.