Priča u kojoj glavnu riječ ima tata, odnosno njegova medalja!
I u 2019. godini mogu se čuti neukusni komentari o roditeljstvu. Još ima pojedinaca koji tvrde da se samo žena koji rodi može ostvariti kao potpuna osoba. Ima i onih koji iz opravdanih razloga ne mogu imati djecu. Divne su osobe i bili bi fantastični roditelji, ali im nije suđeno da budu roditelji.
U 2019. godini više se govori o ulozi oca, uviđa javnost kako su oba elementa, i majka i otac, važni u razvoju i odgoju djeteta, ali još ima onih koji naglašavaju majčinu ljubav i zanemaruju ulogu oca. Ako se govori o nasilju u obitelji, onda se najčešće govori o ocu. O nasilnim majkama, koje krše dogovore što ih je odredio sud ili socijalna služba, manje se govori. Ne postoji bez razloga udruga „Dudeki“ koja pomaže samohranim očevima. Udruga je dobila ime po liku Andrije Katalenića (zvan Dudek) iz televizijske serije Gruntovčani (Krešo Golik, 1975.) kojega je glumio Martin Sagner (1932.). Dudek je simbol papučara, slaboga muškarca nad kojim svi imaju kontrolu.
Raste broj Dudeka, no raste i broj osviještenih očeva koji idu na roditeljski dopust. Ujedno raste i broj očeva koji shvaćaju kako je zahtjevna uloga roditelja dok je dijete malo, ovisno o roditeljskoj brizi, pomoći i ljubavi. Očevi koji iskoriste pravo roditeljskoga dopusta i brinu o svom djetetu konstantno, u pravilu shvate kako je ženama (njihovim suprugama) pa onda i više cijene majčin angažman oko djeteta, ne podcjenjuju njihovu ulogu u razvoju djeteta. Idu mi na živce i oni koji majčinstvo stavljaju ispred očinstva, kao da je otac manje važan i vrijedan.
Dječja književnost i roditeljstvo
Kako djeca vide svoje roditelje, govori se u više djela za djecu i mlade. Dječjom književnošću mogu se ispravljati određene misaone greške koje muče roditelje, njome se ukazuje na naopake sklopove i nedoličnosti.
U više se književnih djela oca prikazuje nestereotipno, kao brižnoga i odgovornoga roditelja koji je daleko od savršenstva, ali nastoji biti što bolji u ulozi roditelja.
Djelo Tata i Tina (Knjiga u centru, 2013.) Zorana Pongrašića pokazuje kako izgleda razgovor između znatiželjnoga djeteta (djevojčice Tine) i tate prije spavanja. Scene koje mnogi proživljavaju svakodnevno prije spavanja Pongrašić je zorno prenio na papir. U tom igrokazu (koji se pročita za dvadesetak minuta) pronaći će se brojna djeca, ali i roditelji.
Kolika je važnost otvorenoga razgovora između roditelja i djeteta pokazuje se i u slikovnici Bogar i Gaguč imaju važan razgovor (Sipar, 2019.) za koju je tekst napisala Tamara Bakran, dok je za likovni dio zaslužna Korina Hunjek. U toj priči imamo dva diva – oca Bogara i sina Gaguča koji zaista vode važan razgovor.
Postavljaju se bitna pitanja i potpitanja na koja nije uvijek lako dati prigodan odgovor. Oca zanima zašto sin ne plače, a sin ocu odgovara protupitanjem. Njemu je čudno što nikada nije vidio oca uplakanoga. I tako krene razgovor o važnosti suza, čemu suze služe i zašto su korisne. Je li plakanje muževan čin i smiju li muškarci plakati? To su tek neka pitanja koja otvara ova priča pomoću koje bi se moglo raspravljati o predrasudama, razlikama i društvenim ulogama te stereotipima kojih se teško rješavamo.
Kako dječak vidi svojega oca govori se o slikovnici Ukuhane jabuke (ArTresor Naklada, 2013.) koju je napisao i nacrtao Klaas Verplancke (1964.). U toj je priči pripovjedač dječak Janko koji opisuje vanjske i unutarnje osobine svojega oca koji nije idealan i ima grozan dan. Reagira pogrešno, posrne tako što povisi glas, a Janka to povrijedi, najradije bi pobjegao od takvoga tate.
No, tatina srdžba ima ograničen vijek trajanja i uskoro ispravi svoju grešku. Zna tata kako primiriti situaciju i zakopati ratnu sjekiru. Janko prihvati očeve dobronamjerne geste i prijeđu preko problema. Verplancke je, znači, napravio priču koju su svi očevi barem jednom proživjeli jer, nijedan roditelj nije ni svemoćan ni bezgrešan.
Tata ima važnu ulogu u priči Tatina medalja (Sipar, 2008.) koju je napisala Melita Rundek, a ilustrirala Ana Kadoić. Zapravo, ne vrti se u priči sve oko tate, već oko predmeta koji je njemu veoma važan i drag, medalje koju je zasluženo dobio „nakon silnog i teškog rada. Bio sam vrstan i odličan tata!“ Medalja bi preko dana bila na tatinom odijelu, a noću bi (dok tata boravi u carstvu snova) medalja lunjala gradom, vodila bi samostalni život.
Nisu svi bili oduševljeni medaljom. Naime, zločesti dječaci, koje je mučila zavist izazvana roditeljskom nebrigom, maltretirali bi medalju. I jedna je ljubomorna djevojčica loše reagirala na medalju, nije joj godilo što je medalja lijepa i njegovana. Susrest će se medalja s kojekakvim reakcijama tijekom svojih noćnih lutanja. Policajac će primijetiti medalju kako luta noću i odvesti ju ocu. Uspostavit će se da medalja predstavlja djevojčicu koja se želi igrati s drugom djecom i voziti biciklom. Eto, uspostavilo se kako tata nije bio skroz savršen roditelj, već da i on griješi. Da nikako nije dobro što tata svoje dijete gleda i pokazuje drugima kao medalju ili postignuće, naučit će tata u priči Melite Rundek.
Kome je namijenjena Tatina medalja?
Pa, rekao bih da bi ju svakako trebali pročitati roditelji, naročito oni ponosni koji se rado hvastaju svojom djecom i prezentiraju ih pred drugima kao svoj osobni projekt.
Što se poručuje ovom pričom roditeljima? Jedna od pouka bila bi kako se djetetu mora pružiti šansa da bude dijete, dati mu privatnost te pravo na pogrešku, a ne stalno strepiti i paničariti. Naravno, priču bi trebala pročitati djeca i mladi jer, u priči se govori i o njima. Svako dijete smeta nepravda i nije im drago kada su na bilo koji način zapostavljena, a nije im milo ni kada roditelji imaju prevelika očekivanja i očekuju od njih da budu savršeni. Nije smiješna činjenica da nesavršeni roditelji traže savršenstvo od roditelja.
Tatinu je grešku, naravno, mogla počiniti i majka jer, nitko nije imun na pogreške. Nemjerljiva je roditeljska ljubav, a sve je češće pretjerana, čak i patološka. Sve su brojniji roditelji koji strepe nad sudbinom svoje djece pa nastoje umjesto njih obavljati primarne dužnosti (tu mislim na školu) i tako ih neizravno uče neodgovornosti, čine im medvjeđu uslugu, prave od njih gotovane. Naviknu djeca na konstantnu brigu i povlašten tretman, a onda se čudom čude kada kasnije nastupe problemi, a brižni roditelji ne budu nadohvat ruke.
Svakojake bi se priče dale ispričati o suvremenim roditeljima jer i roditelja ima raznih – i bolesno ambicioznih koji svoje neispunjene snove ostvaruju kroz djecu, i zadrtih koji su usmjereni samo na sebe, i samopožrtvovnih kojima je djetetova sreća na prvome mjestu, i plemenitih čije moralne značajke nisu obamrle, i onih koje život nimalo ne mazi, ali i onih koji ne bi smjeli imati ni hrčka, a kamoli dijete. Novi trendovi stvaraju nove roditeljske profile, kojekakve hibride što se ne mogu svrstati u jednu kategoriju.
I roditelji su samo ljudi sa svim svojim prednostima i manama, a djeca nerijetko zaboravljaju tu činjenicu i jako se ljute kada upravo njihovi roditelji zakažu u nečemu.
Navedena djela iz dječje književnosti pokazuju da je sasvim u redu ako roditelji ponekad zakažu i iznevjere visoka dječja očekivanja. Naravno, ova književna djela neće suzbiti dječja (i roditeljska) negodovanja, ali mogla bi učiniti da svi zajedno, i djeca i roditelji, imaju više razumijevanja jedni za druge. Tata i Tina podsjetit će nas na beskonačne roditeljsko-dječje razgovore koje smo vodili prije ili nakon spavanja; Ukuhane jabuke podsjetit će nas na konfliktnu situaciju; Bogar i Gaguč imaju važan razgovor ukazat će na važnost razgovora, a Tatina medalja upozorit će nas na pretjeran roditeljski ponos. Navedene priče prigodne su za sve dobne skupine.
