David je odlučio recenziju pomiješati s jednom pričom kako bi pokazao koliko je nostalgija ključna kada se radi dokumentarac o igračkama.
“KAKO MISLIŠ NE ZNAŠ GDJE SI JU ZABORAVILA!“
Nije problem što ona nije znala, ali tko sam ja da okrivim samoga sebe? Otkada su majstori bili u kući, ne znamo više gdje smo stali prije radova. Sjećam se kako sam ih zamolio jedino da ne diraju moju sobu. Prvih tjedan dana. Poslije su mi ispod vrata počele stizati opomene (s masno otisnutim brojevima. Tinte je nedostajala riječima majstora) – blago nakošen zid, blago nadignut parket, blaga vlaga. Zabavljao sam se dodavajući “je”, ali blagi (je) osmijeh kratkoga vijeka bio. Upali su unutra kada sam bio na poslovnome putu. Žena im je (poslije će svakoj radnji dodavati “samo”) dodavala kutiju po kutiju, kantu po kantu, vreću po vreću.
Osjećam kako u cijeloj priči bilo nečega osvetničkog. Nije trebalo ogoliti zidove, ali je. Kao da je tražila razloge mojeg (iz)bivanja u tom prostoru koji je sada samo mjesto.
Ja nisam objašnjavao, ona nije slušala, kutije su mirovale većinu godine. Ja sam znao, nju nije zanimalo, kutije nisu bježale. Ja sam radio, ona je procijenila, kutije su šutile.
“Pa ne znam, znaš i sam kakav je bio nered zadnjih tjedana“
Ravnodušje. Hladne svađe su krte, jakim zamasima u formirane osobe implodiraju u sebe.
“Jesi pogledao u podrumu?“
Naravno da nisam. Bez riječi sam se okrenuo, spustio i počeo tražiti. Bila je stiješnjena između pećnice kojoj je istekla garancija i tostera koji joj se nije svidio (da, izgubila je račun). Kutija je bila malo oštećena sa strane, ali sadržaj nije.
Yu-Gi-Oh karte.
Počeo sam miješati deck (špil su jedino trešete). Bilo je to kartanje maštom koje me nenadano povezalo s kulturom koju ni na televiziji nikada nije odabirao Đelo. Iako mnogi autori koji izmišljaju svoje djetinjstvo dokazuju kaos/maštu time što kazuju kako su bili “svuda”, ja se točno sjećam stepenica gdje se igralo. Nije bilo drugoga mjesta, bile su to stepenice ispred Osnovne škole “Ka…”. Jedine stepenice koje nisu curama dodirivale bubrege, a dečke tjerale doma.
Uostalom nije bilo važno mjesto, prikladno jedino jer smo tamo mogli upoznati sve. Stepenica je bila točno pet, bile su skučene i iz današnje perspektive osjećam križa sjećajući ih se. I dobre uspomene bole.
Skučeno nije bilo u našim glavama. Kada je prvi dečko (mislim da je to bio Darko) donio karte, zaboravio je donijeti pravila. Kada su meni kupili prve karte, zaboravili su pitati na pultu gdje se prodaju pravila. Danas mi sve to već polagano blijedi jer godine u tim svijetovima su nama dani. Znam jedino da nema karte iza koje nije bio veliki narativ, sve je imalo svoje mjesto i mi, dječaci, bili smo njihovi Bogovi (danas je tu riječ zamijenila riječ nadređeni). Jednom sam bacio kartu naopačke i rekao da završavam igru. Nismo imali riječi za pozadinu karte, što je sve ona mogla. Pobijedio sam toga dana.
I dok mi nastavljaju navirati misli koje zapisujem u drugim rukopisima, prisjećam se one iznad mreže istih – zaderao sam se s razlogom.
______________________________________________________________________________
Netflixova produkcija dokumentaraca je impresivna i već sam pisao o tome tako da sam ovoga puta odlučio zaključati pohvale ispod sudopera (tko zaključava išta osim krumpira ispod sudopera?!? Tko uopće zaključava ispod sudopera?!? Tko uopće ima tu opciju?!? Besmisleno kao i zaključavanje pohvala) poslije gledanja nove sezone The Toys That Made Us.
Ukratko, riječ je o dokumentarnoj seriji o igračkama koje su definirale redom industriju, popularnu kulturu, kulturu općenito i u konačnici nas, društvo. Transformersi, Power Rangersi, TMNT, My Little Pony… Poznato? Kako ne bi bilo, riječ je o fenomenima koji su definirali mnogo više od industrije usmjerene djeci. Serija uistinu radi dobar posao nadgledajući npr. Power Rangerse kao globalni fenomen, opisujući unutar 45 minuta njihov put od ideje do fenomena. Uspjeli su doprijeti (skoro) do svake svake osobe koja je pomogla u izgradnju brenda. Pojavljuje se čak i Stan Lee kroz zanimljivu montažu starijih isječaka.
Ipak – čudno je. Sagledavati igračke iz tog pozitivno nastrojenog kuta u kojem je svaki brend, vrlo jednostavno, uspio i dalje uspijeva. Nedostaje nostalgije. Nedostaje duše. Igračke ogoljene svih uspomena i značaja, predstavljene kao proizvod. U nijednom trenutku nema komunikacije između gledatelja i dokumentarca koji bez obaziranja samo prati rast brenda. U tome nema ono što igračku čini igračkom, ono što igru čini igru. Serija strogo prati proizvodnu traku te zanemaruje aspekte koji bi igračkama unijeli dušu. Konkretniji razgovori s ilustratorima ili kreativnim silama iza toga svedeni su na – čas inspiracije, čudnovatu ideju i redom stereotipne kreativne poskočice koje svi umjetnici koriste kada se žele riješiti kamera.
The Toys That Made Us time propušta priliku da obuhvati prvotnu namjeru proizvođača te sve živote koje su djeca namjenila tim igračkama u svojim sobama. Jer oni su dali proizvod što je zorno prikazano kroz dokumentarac, ali djeca su tom proizvodu dala život.
A gdje su djeca?
______________________________________________________________________________
Vraćam karte u kutiju te se vraćam gore. Čvrsto pritišćem kutiju kako mi ne bi pala, a ne kako bi ju približio svome srcu. Ne čeka me gore, vjerojatno kuha.
Trebao bih ju naučiti kartati. Za početak samo kartama, mašta će doći kasnije. Uspomene ionako vrijede samo nama, drugima su to samo anegdote.
Radovi su u tijeku. Trebam započeti prije nove kiše.
