Jedna kratka priča o tome kako je život ponekad najlakše sažeti kroz odnos prema nečemu što nas iz godine u godinu prati.
Kada smo maleni, želimo biti veliki, a kada smo veliki, želimo biti maleni.
Poznato?
Životi djece vrve primjerima u kojima bi roditelj nenadano čuo – „Jednoga dana ću i ja biti velik kao ti!“. Mi, veliki, možemo naređivati, biramo što jedemo, gdje idemo, kada idemo, zašto idemo i naoko – ne odgovaramo nikome. Mi, maleni, možemo pokušati naređivati („Kako je sladak!“), birati što jedemo („Nema sladoleda ako ne pojedeš do zadnjeg biža!“), gdje idemo („Ne idemo opet na more!“), zašto idemo („Ne idemo na more jer želiš vidjeti svoje prijatelje ribe, bit će tamo i sutra“) i naoko – ne odgovarati nikome („Draga… našao je pastele. I zid.“)
Nismo bez razloga jučer htjeli biti arheolozi za dinosaure (danas paleontolozi, ali objasnite vi to djeci), danas mehaničari, a sutra astronauti, samo kako bi pred kraj tjedna odlučili kako je najbolji posao na svijetu prodavati sladoled. I dok su neki svoje maštarije projicirali kroz igre s lutkama („Ajde, Kika, poljubi Kikija prije posla“) ili autićima („Brum brum“) ili vojnicima („Piju i bum i pras i bam“) ili dinosaurima (nemojte me tjerati da oponašam dinosaure), jedan dio nove generacije stvarao je svoje živote kroz Simse.
Nepodnošljiva lakoća odrastanja. Sve je bilo tako lako imati – ženu, dvije, tri. Dijete, dvoje, troje. Stol za biljar, dva, tri. Zašto mi ne možemo imati stol za biljar kada ga je tako lako nabaviti? („A zašto onda ne možemo dobiti još jednog bracu?“ Ipak je svijet povezaniji nego što je ikad bio, ne ovisimo više o Klepetanu da nam donosi braću i sestre.). Cijeli svijet odraslih odjednom smo dobivali komprimiranog u jednog simulaciji života koja se činila – našom. Upravo tako je biti velikim. Upravo tako su se upoznali moji mama i tata, upravo tako su i mene donijeli na svijet, upravo tako izgleda raditi. Upravo tako. Istina, nikada nismo vidjeli to kao oblačiće, ali vidjet ćemo ih već kad tad.
Upravo tako počeo je polagano blijedjeti kako smo rasli te prolaziti škole. Taj mit o velikima polagano se i u našim glavama rasplinjavao, ali ne do kraja. Mi smo ti koji moramo učiti, ne oni („Ne može gore od kemije“). Mi nemamo kontrolu nad svojim životom („Ne ideš van dok ne usišeš sobu!“). Većina razmišljanja vršnjaka išla su pod poslovicom – život počinje poslije škole! To je bunt koji je počeo proizlaziti iz puberteta iz kojega smo počeli izrastati te shvaćati načela naših života koji oblikujemo. Upravo tada opće riječi počinju dobivati na značenju – ljubav („A mogu sjesti pored tebe?“), svijet („Gdje ovaj bus vozi?“), sloboda („Nisi usisao do kraja, nastavi“), život („Depresivan sam“ „Nisi“)… Naravno, ni tada Simsi nisu ostali zaboravljeni, kao što su lutke, autiće, vojnike i dinosaure zamijenile odnosi s drugima ili prazne boce.
Nepodnošljivi sadizam puberteta. Tako je bilo lako eksperimentirati – zatvarati Simse u bazene, sobe, frižidere. Uništavati i stvarati odnose, stvarati najgore od sebe i najbolje od sebe. Silni scenariji nam se vrte u glavi i sve ih iskušavamo ne razmišljajući o moralu – kada je zadnji put pubertet pitao o tome? Zato postoje roditelji. Taj cijeli svijet koji smo kao maleni sanjali, sada smo počeli upoznavati i Simsi više nisu bili komprimirani svijet odraslih već simulacija ostvarivanja želja koje nikad nećemo reći ili razbijanje konvencija koje nikad nećemo probiti tijekom naših života. Postajali smo svjesni kako ne postoji upravo tako.
I onda napokon odrastemo. Završimo školu, dvije, tri. Promijenimo partnera, dva, tri. Nađemo posao (nema dva, tri). I počnemo živjeti taj dugoočekivani život koji mi u roku od tjedan dana odgovara na sve moje teze, tvrdnje, hipoteze i želje s jednom riječju – ne. Ne, nije tako, što ne vidiš? Koji točno dio ne želiš vidjeti?
I nije važno jesmo li ili ne zadovoljni životom velikih jer, smješno, vratit ćemo se Simsima.
Nepodnošljiva lakoća vraćanja. Tako je lako mijenjati – ne bi išao za njom nego za onom, odbio bi ovaj posao i uzeo ovaj, ne bi kupio stol za biljar nego pikado. Zadnje ogledalo Simsa je ono utopijskog karaktera, jednog vremenskoga stroja koji nam može reći što bi bilo kad bi bilo. Svi volimo pričati o prošlosti. Zašto? Odgovor ovisi o osobe do osobe, jednome je do mita, drugome do suza, trećemu do pažnje, četvrtome do boli itd.
…
Kada smo maleni, želimo biti veliki, a kada smo veliki, želimo biti maleni.
Poznato?
Životi odraslih vrve primjerima u kojima bi prijatelj nenadano čuo – „Da mi je opet biti dijete“. Mi, maleni, možemo naređivati („Tata, donesi mi ono!“), birati što ćemo jesti („Hoću sladoled!“), gdje idemo („Idem se igrati prvo s ovim… Ne, idem prvo s ovime!“), zašto idemo („Jer je zabavno!“) i naoko – ne brinuti o ničemu. Mi, veliki, možemo pokušati naređivati („Nisi valjda opet to napravio!?!“), birati što jedemo („Još mi je pašte ostalo“), gdje idemo („Do kauča i nazad u 80 sekundi“), zašto idemo („Ne znam“) i naoko – ne odgovarati nikome („Oh, nisam još napisao tekst. Uh“).
Nepodnošljiva lakoća kruženja. Tako je lako promatrati život kroz prizmu općih stvari, kako smo voljeli, kako smo se igrali, kako smo plakali, kako smo se smijali. A nitko ne vidi da je najzanimljivije život promatrati kroz prizmu odnosa prema nečemu što nas prati kroz život.
