Popularan strip serijal Alan Ford, nastao u Italiji 1969. godine, prije tridesetak godina imao je mjesto u gotovo svakoj kući. Mogao se naći primjerak u kuhinji, dnevnoj ili spavaćoj sobi (i ostalim lokacijama što su pogodne za čitateljske radnje).

Teško za skužiti?

Među djecom i mladima koji su čitali stripove najbolje je kotirao Zagor, no nije serijal Alan Ford previše zaostajao za njim. Kada smo bili manji (recimo, oko 8 ili 9 godina), fore iz serijala Alan Ford shvaćali smo djelomično, znali smo kako u našem slučaju još nismo dovoljno veliki za te priče, ali mogli smo naslutiti kako će doći vrijeme kada ćemo biti veći, viši i važniji, a samim time i spremni za Alana Forda.

Osobno sam shvaćao tek neke štosove i nezgode u koje su upadali naivni Alan Ford, nosati Bob Rock, krađi sklon Sir Oliver, dremljivi Šef, bojažljivi Jeremija i autoritativni Broj Jedan.

Serijal Alan Ford čitale su sve dobne skupine, a posebno je popularan bio među odraslom populacijom – avanture špijunske Grupe TNT pratili su sa žarom taksisti, doktori, limari i učitelji. Dobro, nisu baš svi učitelji bili ludi za Alanom Fordom.

U nedavno objavljenoj knjizi Halo, Bing – intervju s Bunkerom (Sandorf, Večernji list, 2019.) koju potpisuju Ivan Sršen i Antonija Radić, Sršen u prvom tekstu (Jedan dan u cvjećarnici) iznosi zanimljivo osobno svjedočanstvo, kako je kao dječak zbog čitanja Alana Forda imao problema sa školskom pedagoginjom.

Naime, njegova pedagoginja nije bila oduševljena pričama koje su se pripovijedale u serijalu Alan Ford, štoviše, zgražala se nad sadržajem stripova koji, kako je ustvrdila, izvrću činjenice i nikako nisu primjerena literatura: „Ovaj strip iskrivljuje originalnu priču Homerove Ilijade koja će vam biti u lektiri u višim razredima, i što ćeš ti onda zaključiti? Da je kraljica Helena bila rastrošna, da je Ahilej imao bolesnu petu i da je Odisej jahao na drvenom konjiću?“, rekla je zabrinuto.

Zatim je nastavila listati. „Ovdje su plemeniti književni junaci prikazani kako piju alkohol, što je posve neprimjereno dječjem uzrastu, ali oni su i potpuno iskrivljeni, uopće ne poduzimaju herojska djela, nego su kukavice i nesposobnjakovići… Morat ću zvati tvoje roditelje. Ovo je možda štivo za njih, ali nikako za tebe!“ (11.)

Uvijek zdravo

Danas su školski pedagozi (i ostali djelatnici) sretni kada čuju da mladi išta čitaju, pa i Alana Forda. No, u ono je vrijeme strip još bio na lošem glasu kao trivijalna literatura što kvari djecu i mlade. Opet, u ono su vrijeme određeni školski djelatnici, naročito oni koji su bili vjerni vladajućoj ideologiji, pretežno simbolizirali strah i trepet, a nerijetko nisu imali smisao za humor. Sršen je imao tu (ne)sreću da je naletio na osobu koja sigurno nije uživala u pričama u kojima se ismijavaju razni psihološki profili, gdje su glavni likovi nesavršeni (anti)junaci.

Učenici i danas, u 2019. godini, rado prate avanture Grupe TNT koja se sukobljava s hrpom danguba, ali i opasnih protivnika kao što su Superhik, Arsen Lupiga, Beppa Joseph, Gumiflex i još brojni drugi. Budući da je serijal Alan Ford izlazio u više edicija (odnedavno se u manjoj mjeri nalazi na kioscima), poznat je suvremenim generacijama mladih koji guštaju u satiričnim zgodama i nezgodama što se pretežno odvijaju u New Yorku. Još nisam čuo da su nekome naškodile priče u kojima Broj Jedan opisuje ostatku družine svoje podvige u povijesnim događajima. Scenarist Alana Forda, Luciano Secchi (1939.), u svijetu stripa poznatiji kao Max Bunker, rado se poigravao s mitovima, legendama i povijesnim činjenicama. I zaista, nikome nisu naškodile njegove šaljive priče.

Naslov Halo Bing – intervju s Bunkerom posebno je izdanje napravljeno povodom 50. rođendana Alana Forda. Knjiga je, poput stripa Alan Ford, maloga formata i prikladan za skriveno čitanje. Stavi se usred udžbenika i može se neometano čitati. Knjiga se sastoji od nekoliko tekstova strastvenih alanfordoljubaca (Ivan Sršen, Teofil Pančić, Marko Kovačić), no većini će čitatelja vjerojatno biti najzanimljiviji intervju koji su Ivan Sršen i Antonija Radić vodili s vremešnim Bunkerom u Milanu.

U povećem intervjuu Bunker iznosi neke opće činjenice o svojem životu i radu, ali otkriva i neke detalje koje mnogima vjerojatno nisu poznate. U najvećoj mjeri intervju je bio o serijalu Alan Ford, no Bunker govori i o sebi, kako se našao u izdavačkoj djelatnosti te kako se slagao s crtačima tijekom stvaranja stripova, u kojoj je mjeri bila prisutna cenzura u stripovima i što misli o današnjem društvu: „Ironija mi je prirodna i moram se pomučiti ga je iskoristim, dapače, no pred odrubljenim glava i tlom natopljenim krvlju ne osjećam potrebu da se ironično izrazim. Neke sam političke i društvene teme više puta dotaknuo u Alanu Fordu, no pazio sam da ne pošaljem pogrešnu poruku.“ (44.)

Najbolji prijevod

U tekstu Fordologija Marko Kovačić podrobnije piše o Nenadu Brixyju (1924-1984.), prevoditelju Alana Forda čiji (nedoslovni) prijevod mnogi čitatelji hvale i za kojega se smatra da je dodatno pridonio popularnosti stripa (o utjecaju Alana Forda podrobno je pisao Lazar Džamić u knjizi Cvjećarnica u Kući cveća).

U knjizi Halo Bing – intervju s Bunkerom objašnjava se zašto je Alan Ford tako rado čitan strip serijal (baš kao što su Mućke rado gledana televizijska serija s kultnim statusom) – u Alanu Fordu se, zapravo, opisuju naši ljudi, odnosno naša posla, baš kao u Mućkama. Smutljivci, prevrtljivci i mutikaše koji gledaju vlastite interese, lažni humanitarci i pohlepni političari – mnogi likovi iz svijeta Alana Forda kao da su došli iz hrvatske realnosti, što će reći svaki poznavatelj Alana Forda.

Osim tekstova (koji su obogaćeni strip tablama), na kraju knjige nalaze se šaljive ilustracije (one su prije bile sastavni dio Alana Forda), dok je na zadnjoj korici Fordaljka, križaljka koja je također bila dio starih brojeva Alana Forda. U ovoj će knjizi uživati svaki ljubitelj ovoga strip serijala kojemu ovom prilikom želimo sretan 50. rođendan (uz želju da doživi još najmanje toliko godina)!