Prvi sprovod koji pamtim bio je kada je preminula baka s majčine strane, imao sam tada šest godina. Roditelji me nisu vodili na okupljanja gdje ljudi neutješno plaču i suzama zbunjuju ionako zbunjenu djecu. Zapamtio sam lice ujaka koji nije plakao, a kasnije sam shvatio da postoje ljudi čije se suze ne vide jer plaču iznutra i da su te suze još gorče jer nisu vidljive.

Djed po majčinoj strani bio je prva mrtva osoba koju sam vidio. Znatiželja je nadvladala strah, a onda je strah, pomiješan tugom i nemirom, zamijenio kobnu znatiželju. U ranim tinejdžerskim godinama bio sam konstantno izložen smrti i okružen njome u bolničkoj sobi, opterećen njezinom blizinom. Pitao sam se zašto tek neki uspiju nadvladaju bolest, no primjeren odgovor nisam dobivao. Valjda sam zato početkom srednje škole na satu pokušao napisati esej o smrti. Prikazao sam Smrt kao usamljenu gospođu koje se svi boje, a uopće nije ni zla ni strašna (kako ju inače prikazuju).

Blaga i umorna starica

Sličan prikaz Smrti prisutan je u slikovnici Plači, srce (Artresor, 2019.) koju su osmislili književnik Glenn Ringtved (1968.) i ilustratorica Charlotte Pardi (1971.). U priči Plači, srce… Smrt je prikazana kao neželjena gospođa koja nije rado viđena i pred kojom svi strepe. U ovom slučaju strepi četvero unučadi koji žive s bakom. Djeca dobro znaju da Smrt nije došla slučajno ili uzalud, već da je s jasnim povodom ušla u njihov neveseli dom. Bolesna baka nalazi se na gornjem katu i Smrt će ju uskoro uzeti sa sobom, ali njima nije jasno zašto do toga mora doći i nastoje što ljubaznije odgoditi taj tužni čin. Ne žele ostati bez voljene osobe do koje im je stalo.

Smrt, koja nije prikazana kao sablasno ili nerazumno čudovište zlih i okrutnih namjera, već kao blaga i umorna starica, otvoreno pokazuje pred djecom svoju humanu stranu. Nije goropadna, nepristojna ili nagla, ljubazno pruža djeci potrebno objašnjenje kroz prigodnu priču. Nastoji im ukazati zašto dolazi do umiranja živih bića, koja je svrha življenja i zašto se umiranja ne bismo trebali grozničavo bojati, već prihvatiti umiranje kao normalan i neizostavan životni proces. Djeci će pripomoći priča koju im je Smrt kazivala, pružit će im duševni mir…

Kada je prikladno djetetu govoriti o smrtnosti? I kako djetetu objasniti zašto nekoga više nema među nema i kamo je taj netko otišao? Kako uznemireno i zbunjeno dijete smiriti, što mu se može ponuditi kao adekvatan odgovor? Postoje li prikladne riječi koje zaista djeluju utješno u procesu žalovanja i koliko one pomažu? Pomažu ako su upućene u pravo vrijeme, a pogoditi vrijeme i riječi nije lako. Zato je dobro što postoje knjige kao što je naslov Plači, srce…, one pripomažu u teškim trenucima. Glenn Ringtved uspio je riječima, a Charlotte Pardi crtežom, predočiti kako izgleda gubitak voljene osobe i kako se pravilnije nositi s bolovima koji dolaze nakon što voljena osoba napusti ovozemaljski život.

Nažalost, nema previše knjiga u kojima se primjereno otvaraju tabu teme, neatraktivni motivi kao što su starenje, bolest i smrt. Motivi su to koji kod mnogih čitatelja izazivaju osjećaje srama, nelagode i odbojnosti pa se rjeđe spominju jer, nikada ne možemo znati kako će dijete reagirati na razgovor o bolesti i smrtnosti. Hoće li se gubitak voljene osobe ublažiti ili će gorčina porasti ako se otvoreno govori o smrti? Djeca će se prije ili kasnije morati suočiti sa smrću i postati svjesna svoje i tuđe smrtnosti, stoga izbjegavanje i ignoriranje te teme ne može beskrajno trajati. Čemu onda zazirati i negirati postojanje smrti, zatvarati oči i izbjegavati otvoren razgovor o toj temi, koliko god bolan bio?

Neloše i za starije

Primarna funkcija knjige Plači, srce… je stvoriti razumijevanje prema neizostavnoj pojavi s kojom se tek rijetki pojedinci lako suočavaju; djeci i mlađim osobama može se objasniti zašto nekoga više nema među živima; mlađi bi se čitatelji mogli lakše suočavati s bolnim i ranjivim događajima, razumijevati životni ciklus koji se jednom mora do kraja ispuniti, suzbiti strah i neznanje što se veže uz smrt i smrtnost. Lakše će razumjeti uzrok i posljedice, percipirati život u punini, bez zavaravanja.

Mada je riječ o slikovnici koja je prvenstveno namijenjena mlađoj populaciji, ovaj bi naslov trebali pročitati i nešto stariji čitatelji jer, i njima je potrebna utjeha i podrška kada pomisle na one kojih nema među živima. Koliko god čovjek bude pripremljen na gubitak, ipak bude i zatečen kada nastup smrtni čas.

Svatko tko je iskusio gubitak voljene osobe prepoznat će vrijednost priče Plači, srce… i zasigurno neće biti iznevjeren. Možda će mu upravo ova kratka priča danas-sutra ponuditi zrnce utjehe, poučiti čitatelja kako se nositi sa smrću. Hrabrost je napisati tako primjerenu i duboku pripovijest. I hrabrost je pročitati tu pripovijest.

Stoga, budite hrabri i pročitajte ju…