Dok pomislim na vrijeme i djetinjstvo, padne mi na pamet zelena vekerica koja je stajala na kredencu, daleko od dohvata mojih ruku. Nisam ju mogao raštimati, pomaknuti vrijeme unatrag ili unaprijed pa mi zato sigurno nije bila pretjerano draga naprava.

Kako je bila poprilično udaljena, najviše sam promatrao najveću kazaljku koja se bez prestanka micala i matematički točno odbrojavala sekunde. Negdje na kraju djetinjstva počeo sam dublje poimati vrijeme, biti svjestan prolaznosti i starenja.

Muke po satu i kalendaru učenike čekaju u drugom razredu, tada usvajaju znanje o vremenu koje nikada ne zastaje. Ne sjećam se jesam li i ja učio osnovne podatke o mjesecima, satovima, minutama i sekundama u drugom razredu ili je to možda bilo gradivo prvog razreda. Bilo bi dobro da imam uz sebe stare udžbenike iz onih vremena jer, pomoću njih bih lako provjerio što sam kada učio, ali nisam ih sačuvao.

Ne znam ni od kada posjedujem unutarnji sat. Ukoliko nisam mrtav umoran, probudim se minutu prije budilice. Ako me sjećanje ne vara, nikada nisam zakasnio u školu, bio sam uzoran po tom pitanju (hajde, makar po nečemu!).

Točnost je vrlina – koja postaje sve rjeđa osobina, ali i opterećenje. Naime, ljudi posebice zamjere na kašnjenju onima koji su skloni dolaziti na vrijeme. Neću pogriješiti ako se svrstam u kategoriju Točnih jer, jedan sam od onih koji izrazito loše podnose čekanje i pojedince koji su skloni kašnjenju, nisam odveć strpljivo biće. 

Nitko nije imun na nepredvidljive okolnosti, čak ni oni koji su naročito skloni organiziranju vremena.  Uvijek se dogode nenadane situacije koje i revne pojedince izbace iz uobičajene kolotečine. U priči Ljekarnik Miško… ili zašto veljača ima 29 dana (Ibis grafika, 2019.), čija je radnja smještena u suvremeni kontekst, upoznajemo ljekarnika Miška koji je uvijek točan.

Zna koliko mu je vremena potrebno da bi došao do posla i za traženje parkirališnog mjesta, nema kod njega razmetanja vremenom.

A onda je jednom zbog semafora zapeo u prometu pa izazvao sudar nakon kojega je došlo do ogromne gužve. Štoviše, nastao je opći kolaps!

Silne promjene nisu se zbile samo u Miškovom životu, nego i svuda okolo su se okolnosti izokrenule za 180 stupnjeva! Sve se počelo odvijati obrnuto i netko će tim poremećajima morati stati na kraj. Na primjer, majmuni u zoološkom vrtu bacat će banane ljudima…

Dr. Jazbec napisao je priču o savjesnom ljekarniku Mišku koji je robovao navikama i imao usklađenu rutinu (koju uvijek netko ili nešto može naglo osujetiti), ali i poučnu priču o tome kako čovjek ne može, unatoč najboljim namjerama, baš sve imati pod kontrolom.

Opet, maštovita je to i edukativna priča prošarana humorom koja govori kako je veljača, kao najkraći mjesec u godini (i jedini mjesec u godini koji je ženskoga roda), dobila 29. dan te je time uspostavljen novi sklad, odnosno vraćena izgubljena ravnoteža u svijet.

Priča o ljekarniku Mišku može se čitati bilo kada, neovisno o tome ima li veljača te godine 28 ili 29 dana. Eto, meni se poklopilo da sam pročitao priču o prijestupnoj godini upravo u prijestupnoj godini!

Reakcije na priču Ljekarnik Miško… ili zašto veljača ima 29 dana, koju je raskošno ilustrirala Valentina Supanz Marinić, sigurno će mahom biti pozitivne jer, priča je to koja se može koristiti za obrazovne svrhe. Neki će se učenici, naročito oni pedantni koji se klone kašnjenja, možda prepoznati u liku ljekarnika Miška.

Edukativnih i humorističnih priča, uz koje se spontano smijemo i ujedno učimo kroz smijeh, nikada ne može biti previše. Priča dr. Jazbeca sigurno će se svidjeti učenicima koji upravo usvajaju nove činjenice o vremenu (satovima, mjesecima i godinama), ne pronalazim nijedan razlog zašto im ne bi godila vedra priča o organiziranom ljekarniku Mišku koji je, eto, imao nešto lošiji dan.

Na nama čitateljima je da strpljivo pričekamo novu priču dr. Jazbeca. Nakon priče o ljekarniku Mišku i najkraćem mjesecu u godini (koji najbrže prođe pa plaća nekako brže dođe, što ponajviše odgovara radnicima), dr. Jazbec će, nadam se, napisati još pokoju priču.