Krasna knjiga, krasan tekst, krasna poruka… Imajte ju u rukama prvom prilikom.
Zato su knjige izmišljene: da bi naše duše mogle jedna s drugom razgovarati.
William Powers
Godinama pratim književni blog Brain Pickings koji je pokrenula Maria Popova. Brain pickings je čudesno mjesto na kojem autorica citira zaboravljene autore i knjige, izdvaja citate koji su je se dojmili, mjesto na kojem postavlja svoja pitanja o životu, stvaranju i smislu, to je zaista njezin izbor, njezin brain pick. Rezultat je eklektični, nekoherentni izbor čudesnosti i detalja koji čitatelja upoznaju s tekstovima ili osobnostima koje izazivaju divljenje jer svojom znatiželjom, zapitanošću i kreativnošću svijet čine ljepšim, svjetlijim i smislenijim mjestom.
Zajedno s glavnom urednicom bruklinske izdavačke kuće Enchanted Lion Books, Claudiom Bedrick, Maria Popova je uredila i prekrasnu, golemu knjigu pisama o čitanju A Velocity of Being: Letters to a Young Reader (2018), koja u Hrvatskoj ne samo da nije prevedena, nego je nažalost prošla i nezapaženo. U predgovoru knjige – čiji bi slobodni naslov mogao glasiti Svatko ima svoj tempo: pisma mladim čitateljima – Maria Popova objašnjava da je u djetinjstvu voljela da joj čitaju, i da je tu strast vjerojatno naslijedila od pradjeda koji je u Bugarskoj iz romana naučio engleski, podcrtavajući engleske riječi i ispisujući njihova značenja na bugarskom na marginama.
Tvrdi da je za nju i blog Brain pickings poput divovske margine za anotiranje vlastitih čitanja, misli i potrage za smislom. Sviđa mi se ta definicija. Dobro razumijem potrebu za mjestom na kojem čovjek može okupiti svoje misli o pročitanome – iz istog razloga ja pišem književne kritike i blog Tekstovnica, možda mi se zato njezin blog sviđa – taj izbor tekstova i citata koji pozivaju na daljnja čitanja i mišljenja o tekstu i životu.
Fascinantni autori
Knjiga A Velocity of being nastala je iz ljubavi prema čitanju, ali i iz straha za budućnost knjige i čitanja. Kad su se Maria Popova i Claudia Bedrick upoznale i prepoznale po svojoj ljubavi prema knjizi i čitanju, bilo je to vrijeme početka interneta, e-knjiga, promjene su se činile golemima i nesagledivima pa su se pitale kako će u budućnosti izgledati svijet ako bude dominantno napučen zvukovima i slikama, a sve manje klasičnim pričanjem i pričama? Što će biti s knjigom, kakvi će biti budući čitatelji, kako će razmišljati, što će voljeti čitati, i može li ih se nekako potaknuti da više uživaju u klasičnom čitanju? I na svu sreću, nisu se zaustavile na razmišljanju, odlučile su svoje dileme podijeliti s drugima, urediti knjigu pisama o čitanju.
Pozvale su poznate umjetnike, znanstvenike, ilustratore, poduzetnike, ljude različitih dobi, nacionalnosti i profesija kojima je zajednička ljubav prema čitanju – da u pismima pokušaju mladim ljudima prenijeti tu ljubav, objasniti kako je čitanje utjecalo na njih, kako ih je učinilo ljudima koji su postali danas. A velocity of being sastoji se od 121 pisma, a neki od njihovih autora su pisac Neil Gaiman, spisateljice Rebecca Solnit, Elizabeth Gilbert, Ursula K. LeGuin, pjesnikinja Mary Oliver, feministkinje i aktivistkinje Eve Ensler i Naomi Wolf, glazbenica Amanda Palmer, pa Helen Fagin, 98-godišnja talijanka koja je preživjela holokaust, zatim znanstvenica Jane Goodall, umjetnica Marina Abramović, filozofi Alain de Botton i Martha Nussbaum, producentica Shonda Rhimes, a tu je i strip poznatog ilustratora Roza Chasta.
Za vrijeme čitanja imate osjećaj da ste se susreli sa zanimljivim, kreativnim osobnostima – kao da ste sjedili s njima na klupama, foteljama na kojima su čitali svoje omiljene knjige, pratite njihove ushite pročitanim tekstovima, pa čak dobijete dojam o tome kakvi su oni ljudi. Osjećaju da se radi o ljudima koje poznajete doprinose i kratke biografije na kraju svakog pisma. Neke od njih su vrlo kreativne, primjerice pjesnikinja Mariahadessa Ekere Tallie je napisala da je majka triju galaksija koje izgledaju poput kćerki (56).
Ilustratorski doprinos
Svako je pismo ilustrirano, a za to su se pobrinuli neki od najboljih i najnagrađivanijih ilustratorskih imena: Olivier Tallec, Marianne Dubuc, Sophie Blackall, Shaun Tan, Oliver Jeffers, Benji Davies, braća Fan i sl. Stoga nije čudno da je ova knjiga prekrasno umjetničko djelo, užitak ju je držati u ruci, ploviti različitim subjektivnostima, njihovim narativima i preporukama. Divno je također da Maria Popova u predgovoru inzistira na pružanju podrške javnim knjižnicama, jer knjižnice smatra čuvaricama demokracije i znanja, naziva ih kisikom za mozak, a knjižničare čuvarima ključeva. Njezine pohvale i podrška nisu ostale na riječima– sav je prihod od prodaje knjige namijenjen javnoj njujorškoj knjižnici.
Mnoštvo savjeta kojima ćete se vraćati
Ovu je knjigu teško prepričati, stvorena je za polagana, česta prečitavanja, za dubinsko, opetovano uživanje u čitanju i gledanju. Kad sam je dobila u ruke, nakon predgovora najviše me zanimalo što je napisao Neil Gaiman, jer volim njegovu knjigu o čitanju Art matters (2018) koju je ilustrirao Chris Riddell. To je divan knjižuljak koji – baš kao i ova tvrdo ukoričena impozantna knjiga – može funkcionirati kao nagovor na čitanje i maštanje. Često se sjetim citata iz Art matters:
Fikcija je laž koja govori istinu.
Dužni smo sanjariti.
Dužni smo svašta zamišljati.
Najlakše se pretvarati da nitko ne može ništa promijeniti, jer društvo je golemo a pojedinac je nitko i ništa.
Ali istina je
da upravo pojedinci stvaraju budućnost,
i to zamišljanjem
da se stvari mogu promijeniti.
Gaimanova je poruka važna, i dobro sažima moje misli o čitanju. Tekst koji čitamo u nama izaziva empatiju za druge i drugačije – priču gledamo svojim očima ali kroz druge i u tom putovanju rastemo i razvijamo svoju osobnost, istovremeno postajući svjesni da je svijet u kojem živimo samo jedan od mogućih svjetova, jer uvijek možemo živjeti, djelovati i misliti drugačije: Pisac ili spisateljica cijeli svijet mogu nagurati u knjigu, piše Gaiman. I ti možeš otići u taj svijet, gledati očima drugih, može ti biti stalo do toga što oni misle i što im se događa. (…) Knjige nam nude svjetove u kojima su mogućnosti beskrajne. (…) Negdje postoji knjiga koja je napisana baš za tebe – pasat će tvome umu poput rukavice koja saliveno stoji na ruci. Ona te čeka – samo je moraš potražiti! (22)
Filozof Alain de Botton mladim ljudima čak piše da nam knjige uopće ne bi trebale kad bi nas sva okolina savršeno razumjela! Ali nažalost, znamo da nije tako, ponekad nas krivo razumiju čak i oni koji nas vole (24), a ponekad ne razumijemo ni sami sebe! I zato su knjige toliko važne: razjasnit će nas samima sebi, osjećat ćemo se manje sami, kao da negdje stvarno pripadamo. U tome smislu, tvrdi de Botton, a ja se slažem, čak i kad smo okruženi mnoštvom u kojem se dobro osjećamo, a osobito kad smo usamljeni i osjećamo se neshvaćeno, knjige nam mogu biti najbolji prijatelji.
Knjige kao optimizam
Knjige nam pričaju priče, strukturiraju vlastite misli, a ponekad nas mogu i fundamentalno promijeniti, preokrenuti nam svjetove: sigurno se sjećate knjiga koje su na vas toliko utjecale – kao što je u pismu napisao muzičar i autor radio-emisija Jad Abumrad – da ste nakon čitanja prešli u neku svoju buduću osobnost (32), kao da ste se preobukli u neku novu kožu u kojoj vam je život ljepši i jasniji.
Jako je važna i poruka koju prenosi Helen Fagin koja je u trenutku pisanja imala gotovo sto godina jer ona je preživjela neopisivi, neizrecivi, nemislivi događaj – Holokaust. U logoru je podučavala grupu djece, i ubrzo shvatila da njezinim učenicima ne trebaju latinski, matematika ili geografija – već im treba dati nadu – zato im je pričala priče, iako je i sama teško dolazila do knjiga. Odškrinula im je tako portal u neke druge stvarnosti i dala dašak optimizma. Svakako im je trebao u situaciji u kojoj su se našli – od njezina tadašnja 22 učenika, samo su 4 preživjela! Kasnije se u životu susrela s jednom učenicom koja joj je rekla da su joj te priče bile izvor nade i snova u vrijeme potpunog ništavila i dehumanizacije. Jer postoji vrijeme, zaključuje na kraju pisma Helen Fagin, kad nas snovi podupiru puno više nego činjenice. Pročitati knjigu i predati se priči znači održati našu humanost živom. (58)
Fizičar i romanopisac Alan Lightman u svome pismu buduće generacije upozorava da uvijek moraju biti svjesni činjenice da informacija nije isto što i znanje i da se u digitalnom dobu dobro malo isključiti, posvetiti sebi i tišini – jer mišljenje i kreativnost događaju se upravo u trenucima odmora, dokolice, kontemplacije. Kreativnost i maštovitost ne vole brzinu koje je suvremeni život prepun.
Feministkinja Naomi Wolf nagovara na čitanje jer živimo samo jedan život, a književnost nam omogućuje da proživimo mnoge sudbine, i divno primjećuje da je iskusiti jezičnu eleganciju jedan od najvećih užitaka svijesti (94). Slično tome, spisateljica Anne Lamott knjige i priče naziva lijekom, i uspoređuje ih s papirnatim brodovima koji vas mogu odvesti u stari Egipat, svemir, čak i u vječnost, jer iz tog dvodimenzionalnog papira mogu izaći planine, lavovi, koncerti, galaksije, junaci i junakinje…
Poduzetnik i investitor Chris Sacca koji je sam sebe nazvao „gunđavim starim biznismenom“ odlučio se za ironično pismo, na njegovom se početku nalazi Upozorenje! Prestani čitati! Zašto? Pa mogla bi postati pametnija od učitelja, započeti revoluciju protiv domaćih zadaća, možda bi djeca čak postala toliko pametna da preuzmu sve poslove od odraslih, a što bi oni onda radili – u svijetu koji vode genijalni, zanimljivi, inovativni i suosjećajni mladi ljudi?! Uglavnom, najbolje da odmah prestaneš čitati, da slučajno ne postaneš stvarno pametna, uspješna i sretna!
Empatija u središtu
Ova je knjiga dragocjena jer je čitanje izvukla kao zajedničku temu. Čitanje je samotna aktivnost, čitatelji imaju razne interese i zanimanja, i zapravo se rijetko susreću da bi razgovarali o svojim dojmovima pri čitanju, osim nekolicine koja posjećuje književne klubove ili slična mjesta. Zato su ova pisma inspirativna – podsjećaju na razgovore s pravim čitateljima – nakon čitanja bit ćete ponukani na nova čitanja, na razgovore o knjigama, na promišljanje odnosa čitanja na digitalnim medijima i knjige kao fizičkog predmeta. Tu ima i puno topline, pomalo kao da s autorima razgovaramo o nečem intimnom, nečem samo-njihovom što je istovremeno i dovoljno univerzalno da to savršeno razumijemo. Jer čitanje je uvijek povezano s paradoksom: čitamo u osami, ali knjige su o nama, sadržaj o kojem govore tekstovi povezuje nas s drugima – zahvaljujući uranjanju u njih bolje razumijemo sebe, druge i svijet u kojem živimo.
Ova pisma donose veliku količinu empatije, prema knjigama, pisanju, ali i prema drugim čitateljima, prema životu samome, njegovoj veličanstvenosti. U vrijeme kad nam se klimaju neke istine za koje smo mislili da više neće biti tema osim ako ne poludimo kolektivno (je li zemlja okrugla, molim vas lijepo?!), u vrijeme strašnih podjela, nepravdi, vrijeme površnosti, brzine i nekvalitete, ovo je lijep i pametan podsjetnik da postoji nešto što nas svih veže, nešto što bi nam svima trebalo biti zajedničko – i vrijeme je da razmišljamo o tome, a ne samo o onome gdje se možemo razlikovati.
Kao što je sažeo astronaut dr. Ernst Messerschmidt:
Kad bi svi ljudi na svijetu imali prilike postati astronauti i gledati Zemlju iz svemira, više ne bi bilo ratova. Jer kad vidiš zemlju tako malu, krhku i jedinstvenu, bez državnih granica koje su zapravo umjetne linije, shvatiš da moramo biti složni u očuvanju našeg zajedničkog planeta.
(citirano u knjizi Europa 28: žene o budućnosti Europe, prev. L. Bouharoua, M. Huber, B. Martić i M. Veverec, Fraktura, 2020.)
Za koga je ova knjiga?
A Velocity of Being u sebi sakriva još jedan paradoks. Radi se o pismima mladom čitatelju, kao što se vidi već iz podnaslova, no do kojih će ona čitatelja doprijeti? Poticanje čitanja uvijek u sebi sadrži kvaku 22: ovakve knjige čitat će mladi ljudi koji već čitaju, ili kojima već čita netko drugi, oni koji kod kuće imaju biblioteke i posjećuju knjižnice, mladi, ali i odrasli već inficirani skrivenim svjetovima koji se skrivaju iza malenih crnih slova. No što je s onima koji se nikad nisu ukrcali na taj vlak – koji u tome ne vide nikakvu čar i ne razumiju što mi drugi tu vidimo? Čitanje je divna aktivnost koja nas može ispuniti najviše na svijetu, tako da čitamo u svakoj prilici, u redu u pošti, u ambulanti, u tramvaju, da ne izlazimo van i odgađamo sastanke jer moramo doći do kraja poglavlja, do kraja knjige, da toliko nestanemo u priči da nećemo primijetiti zvonjavu telefona niti jurnjavu automobila… No da bismo došli do tog stadija, moramo prvo usvojiti čitanje kao smislenu aktivnost koja nam donosi užitak, a za to je potrebno vrijeme i ciljani trud odraslih oko nas.
Za police
Zaista, teško je za čitanje zainteresirati one pored kojih ovakvi tekstovi prolaze kao nešto što s njima nema nikakve veze, kojima je strana pomisao da bi uopće otvorili ovakvu knjigu. No možda nam pomognu ove divne ilustracije? Možda će se neka djeca zalijepiti za ovu knjigu preko divnih slika – možda će ih one ponukati da se zainteresiraju za tekst koji ih prati. Tekstovi su kratki i napisani svakodnevnim, čak dječjim jezikom (stoga mogu biti idealna prilika da s djecom vježbate engleski!).
A Velocity of Being je knjiga koju bi svatko trebao imati na polici, svi mi koji volimo čitanje i znamo cijeniti lijepa izdanja, svi roditelji koji se nadaju da će njihova djeca ipak jednog dana posegnuti za čitanjem, a idealna je i za poklone. To je knjiga za svaku knjižnicu, za svaki dječji vrtić, sve dječje bolnice i pedijatrijske ambulante. Možda bismo je trebali dobivati na recept – i svako malo u nju zavirivati, uzimati je kao pilulu kreativnosti, maštanja i sreće?
Slažem se s Mariahadessom Ekere Tallie koja je u svome pismu primijetila da nam knjige omogućuju da shvatimo što nam je zajedničko, povezujući nas sa zajednicom za koju nismo ni znali da nam treba (56). Osim povezivanja s onime što nam je zajedničko, čitanje će nas izbaciti iz okvira i otkriti nam nove mogućnosti bivanja i življenja, treba ih samo otkriti, posegnuti za njima, kao što je ova pjesnikinja na kraju borbeno poručila mladim čitateljima: Postavljajte pitanja – neprestano. Bojite izvan predviđenih linija. Slikajte svoje slike. Crtajte svoje karte. Stvorite vlastite legende.
