Djevojka (Girl, 2018) dugometražni debi belgijskog redatelja i scenarista Lukasa Dhonta (1991) drama je coming of age predznaka koja u stotinjak minuta razlaže dubinsku transformaciju tinejdžerice Lare. Larino je sazrijevanje opterećeno problematikom koja njen slučaj čini izuzetnim, čak rubnim, a što mladi autor tretira vrlo promišljeno, dokumentaristički staloženo i s blagim, ali itekako opravdanim emocionalnim odstojanjem. Petnaestogodišnjakinja svu svoju energiju ulaže u klasični balet pa je apliciranje na rigoroznu plesnu akademiju logičan razvojni slijed.

Zbog nastavka njenog školovanja obitelj mora preseliti u drugi grad, iz valonskog, frankofonog, dijela Belgije prelaze u flamanski, a gledatelj nadalje svjedoči nizu izazova s kojima se u nepoznatoj sredini uporna i hrabra, ali istovremeno hipersenzibilna djevojka mora izboriti: prilagodba na režim izrazito zahtjevne škole, pokušaj uklapanja u već formiran školski kolektiv, a onda i ‘eksperimentalno’ zbližavanje s mladićem iz novog susjedstva koje je prije trauma nego dobrodošlo tinejdžersko iskustvo.

Urbano ozračje

Lara odrasta u jednoroditeljskoj porodici, s ocem taksistom i mlađim bratom, s kojima se odlično slaže, dok proširenje odnosno solidan oslonac te nepotpune, ali skladne familijarne strukture čine obiteljski prijatelji, sve redom dragi i topli ljudi, pa gledatelj ozračje u njezinom domu ocjenjuje kao urbano i liberalno, stoga i poticajno, na tom planu djevojčina života, dakle, problema nema. Usporedo s uobičajenim procesom djevojačkog odrastanja unutar zdrave obiteljske zajednice u kojoj je očito maksimalno zaštićena te izvan njega, a gdje se, očekivano, mora dokazati i svoju poziciju zaslužiti, pratimo još jedan formativni sloj s kojim nismo računali, naime Larinu spolnu preobrazbu.

Rano, već u uvodnim sekvencama, shvatit ćemo da nam je u očištu transrodna djevojka, jer Lara je rođena kao Viktor (Laru oslobođeno i sugestivno igra Viktor Polster, plesač koji je tijekom snimanja bio maloljetan). Element je to kojim se Djevojka izdvaja iz plejade pretežno srodnih i više ili manje uspjelih narativa o neuklopljivim adolescentima, a s obzirom na njezine visoke izvedbene dosege, kao i tankoćutnost s kojom Dhont pristupa ovom (još uvijek) tabuiziranom području, uz umjetničku vrijednost neosporna je i šire društvena važnost tog ostvarenja.

Dhontova junakinja, bistra i zrela, ali šutljiva i u sebe zatvorena, što s obzirom na okolnosti brine njezina oca, programirano se kreće unutar dva sustava, obrazovnog i zdravstvenog, jer rijetke pauze između brutalnih i zbijenih treninga provodi sa psiholozima i liječnicima kojima odlazi na razgovore, testiranja i kontrolne preglede potrebne u okviru mukotrpne dvogodišnje procedure promjene spola, a prije željene operacije.

Sukcesijom krupnih planova često neproničnog Larina lica, pa tako i voajerističkih intruzija kamere u njezinu intimu, koju ona opsesivno skriva i od zabrinutog tate i od znatiželjnih vršnjakinja, iskazuje se raskorak između djevojčinog još uvijek ‘starog’ tijela, odnosno spola koji joj je pripisan rođenjem i njezina čvrstog ‘novog’ rodnog identiteta. U razdoblju iščekivanja normalizacije tog za nju nepodnošljivog ‘između’ stanja, a do koje, kako joj se čini, nikako da dođe, nestrpljiva tinejdžerica mora se nositi s klasičnom pubertetskom nesigurnošću, ali i s pritiskom vlastite ambicije odnosno želje za umjetničkom afirmacijom.

Korektna sredina

Naposljetku, opterećuje je najbazičnija mladenačka potreba za prihvaćenošću, druženjem i običnim životom nekoga tko se ni po čemu ne ističe, no upravo ova najjednostavnija od njenih težnji najteže je ostvariva, neizbježni su za nju povređujući mikro momenti koji rečeno potvrđuju, npr. ovaj: kako je jedini dečko među curama one moraju javno odlučiti žele li je u zajedničkoj svlačionici.

Bez obzira na sve, nemamo dojam da je Lara u novoj sredini diskriminirana ni da se ona takvom osjeća, nastavnici i kolegice prema njoj se odnose korektno i ustvari prirodno i opušteno, ali istodobno, o njoj barem ponekad razmišljaju kao o drugačijoj, čime se ona ne htijući povremeno zatječe u središtu pozornosti, a što joj potkopava samopouzdanje i usložnjava njezinu situaciju.

Ako se gledatelj s vremenom i ušuškao u ideju da Larinu drugačijost, pa onda i drugost u toj progresivnoj okolini kreativaca nitko više ne zamjećuje, u realnost će ga povući incident na rođendanu jedne od njenih suučenica koji je za Laru do te mjere neugodan da nakon bijega sa zabave ocu o toj epizodi vršnjačkog nasilja odbija išta reći. Iscrpljena napornim školovanjem, pod jakim psihofizičkim pritiskom i izložena agresivnim hormonskim terapijama, djevojka prolazi sve češće krize što će dovesti do urušavanja imuniteta i posljedično odgode operacije, a onda i njezinog potpunog sloma kad joj liječnici na neko vrijeme zabrane plesati. Fabula se zaoštrava šokantnom kulminacijom, da bi se okončala otvorenim krajem, no, finalna scena, kao i opći tonalitet završnice, obećavaju možda odgođeni, ali ipak sretan svršetak, onkraj filmske priče.

Prvijenac mladog Flamanca inspiriran je stvarnim slučajem profesionalne belgijske transrodne plesačice Nore Monsecour zahvaljujući čijem savjetodavnom angažmanu na snimanju prikaz baletnog miljea djeluje potpuno autentično. Film me se dojmio zbog stilske odmjerenosti, a ujedno i dubinskog poštenja kakvima se unutar mudro odabranog (doku)fikcijskog okvira promišlja kompleksnost transrodnosti, ali i općenitije, tegobnog formiranja jedne darovite osobe.

‘Kontroverzni’ predmet filma obrađen je upućeno, precizno i s nužnom osjetljivošću, ali bez trendovske afirmativnosti ili pak nametljive hiper empatizacije, jasnim i preglednim realističnim prosedeom, u dugim, nerijetko intruzivnim, ali zapravo dobronamjerno meditativnim kadrovima, kronološki linearno, te konačno, polagano, kako bi se gledatelju omogućilo da se poveže s protagonisticom i srodi s bitnim spoznajama koje ova drama donosi.