Iz dosade se radi svašta, pa i ono što se ne treba.

– Skoči! – vikao je Ivan. – Predugo si bio unutra! Skoči, murja će nas vidjeti!

Kad se prije desetak minuta penjao na kiosk skriven drvoredom, Roku je sve izgledalo kao dobra zabava. Ta derutna kućica bila je drevni zamak koji će osvojiti bez ikakvih problema jer Ivan mu je znao slabu točku, rupu na krovu prekrivenu tanašnim limom koji se mogao odvaliti malo jačim udarcem. Bilo je lako popeti se, Ivan mu je držao ljestve. Bilo je lako spustiti se unutra jer pult mu je poslužio kao stuba za silazak. Ali kako sada skočiti s vrha bedema natrag na gradski asfalt?

Ivan se nervozno vrtio ispred kioska, džepova punih kutija cigareta koje mu je bio dobacio Roko. Cigarete je najlakše prodati i na tome će zaraditi malo bogatstvo. Čekajući da se Roko odvaži na skok, iz džepa izvuče bijelu kutiju s jezivom fotografijom krvavih desni i trulih zuba.

– Kakva laž – rekao je prezrivo i podignuo pogled prema Roku, koji se i dalje klatio na vrhu kioska. – Plaše ljude cigaretama, a možeš ih kupiti na svakom koraku. Da su tako štetne, već bi ih odavno zabranili. Recimo, moj stari puši od svoje šesnaeste, a zubi su mu ko od slonovače. Dobro, a zašto ti ne skačeš?

– Razbit ću se. Dođi bliže da ti stanem na ramena.

– Daj ne kompliciraj, murjaci bi nas stvarno… 

– Sakrij se! – iznenada naredi Roko, bacivši se potrbuške na krov kioska.
Ivan je hitro kleknuo pokraj zaključanog hladnjaka s bezalkoholnim pićima.

– Šta je bilo? – šapne on.

– Tiho! Evo je.

Pločnikom uz drvored trčala je visoka djevojka. Bila je ponoć, pa su dječaci najprije pomislili da bježi od nekoga, ili hvata kasni autobus, ali radilo se o klasičnom noćnom džogingu. Štoviše, obojica su prepoznali djevojku. Bila je to Katarina, njihova poznanica iz osmog be. Već su mogli čuti njeno dahtanje.

– Nevjerojatno – opet šapne Ivan. – Samo lud čovjek može noću trčati gradom. Pa sve je puno kojekakvih propalica i lopova.

Roko je ležao na vrhu provaljenog kioska i odlučio šutjeti. Zašto je dopustio da ga Ivan nagovori na ovo? Idemo malo razbiti dosadu, rekao mu je. Glupost! Nije smio biti tako povodljiv. Mogao je kod kuće isprobavati novi tablet, guštati na internetu. Kako su ljudi uopće živjeli prije Facebooka i WhatsAppa? Internet je veći izum od vatre i kotača zajedno. Profesorica Zorko znala im je reći da će digitalne tehnologije odvesti civilizaciju u neslućene visine. Ili u propast.

– Kvragu – promeškoljio se na kiosku jer mu je tenisica zapela u rupi na krovu.

On je izvlačio tenisicu, Ivan se šćućurio uz hladnjak, a Katarina je bila već posve blizu. Pletenica ju je lupkala po leđima, a iz ušiju su joj virile bijele slušalice. No premda je usredotočeno trčala u ritmu žestokih Weezerovih melodija, krajičkom je oka spazila sjenu koju je na pločnik bacala Ivanova glava. Zaustavila se i netremice se zagledala u njega.

– Šta… šta radiš tu? – protisnula je, vadeći slušalice iz ušiju.

Ivan je ustao, nekoliko se trenutaka premještao s noge na nogu, a onda preko gradskog travnjaka jurnuo u mrak, ni jednom se ne okrenuvši. Kakav sulud potez, pomislio je Roko, glave priljubljene uz krov kioska. Mogao je ostati i na brzinu izmisliti kakvu uvjerljivu laž; ovako će Katarini biti jasno da nešto nije u redu.

Neko se vrijeme ništa nije čulo. Roko je naćulio uši. Katarina je kašljucnula. Znači, još uvijek je dolje. Valjda ni sama ne zna što bi napravila. Možda je već sve shvatila, možda vidi i njega gore na krovu. Roko suspregne dah, no odmah potom s olakšanjem začuje da je Katarina opet potrčala. Podigne se na koljeno, gledajući je kako odlazi.

U tom trenutku glasno odjekne revanje magarca, zvuk za SMS na njegovu mobitelu. To je sigurno onaj tupan Ivan negdje iz mraka. Katarina, koja još nije vratila slušalice na uši, nije mogla prečuti revanje. Okrenula se i ugledala Roka kako se baca na trbuh.

– Vidjela sam te! – viknula je i prišla kiosku. – I ti si u noćnoj akciji? 

Roko je nepomično šutio iščekujući nadnaravnu pojavu koja će ga spasiti. Da bar kiosk zauvijek nestane zajedno s njim, ili da se spusti magla puna utvara među kojima bi se izgubio. Sve može, sve prolazi, samo da ne završi na murji. Tata bi to nekako preživio, ali mama od srama više ne bi izlazila iz stana.

– Ajd’, znam da si gore – rekla je Katarina. – Daj mi ruku. – Tišina. – No, daj mi ruku da se popnem. Zanima me kakav je pogled odozgo.
Roko bojažljivo proviri iznad tende s prednje strane kioska.

– Molim?

– Čuo si me, pomogni mi da se popnem.

Nakon nekoliko sekundi promišljanja, Roko spusti ruku prema Katarini. Ona je čvrsto zgrabi i vješto se popne na kiosk. Trenirka joj je bila znojna od trčanja. Rokova košulja bila je znojna od straha. Što li je smislila ta visoka djevojka s pletenicom? Kani li ga ucjenjivati? Rugati mu se? Baciti ga na asfalt da se sav polomi? To bi bila pravedna kazna za bedastoću koju je napravio.

– Šta ste zdipili? – gledala je Katarina rupu na krovu, pa se nakreveljila. – Žvake? 

Roko proguta slinu. – Cigarete.

– Dimiš skrivećki? U podrumu zgrade?

– Nije to za nas… to jest za mene… Samo nam je bilo… dosadno…

– Okej, sve znam. – Katarina zavrti glavom. – Od Ivana bih takvo što očekivala, ali od tebe nikad. Stvarno nisi pri sebi. – Pogledala je kroz rupu. – Kak si se uopće snašao u tom mraku?

– Posvijetlio sam si mobitelom… Digitalne tehnologije i tako to… Sve sam jako dobro vidio.

– Jesi i koje novine pročitao? Bar ih u kiosku ima koliko hoćeš.

Evo, počelo je ruganje. Dobro, zaslužio je. Ali neće joj ostati dužan.

– Da, zapalio sam si Marlboro i čitao National Geographic. Našao sam dobar članak o mravima. Jesi znala da mogu podići teret pedeset puta teži od njih samih? 

Katarina se smješkala. Kakav blesan. Ali bio joj je simpatičan, posebno ovakav, dok sav prestrašen smeteno pokušava ostaviti dojam frajerčine koja kontrolira situaciju.

– Je l’ znaš što te sad čeka? – upitala je.

Roko tobože nehajno slegne ramenima. – Tamnica? Mučenje na kotaču?

– Skoro – rekla je ona. – Vidiš ono tamo?

S druge strane ceste kiosku se iz mraka, kao na radaru, približavala bijela točka. Roku je kroz koju sekundu postalo jasno da se radi o visokom sredovječnom muškarcu ljutita pogleda. Prevelika bijela trenirka vijorila se na njemu kao zastava na pola koplja. Nije slutilo na dobro. 

– Sorry, moram ići – rekao je Roko Katarini i spremio se zatvorenih očiju skočiti s kioska.

Ona ga opet zgrabi za ruku.

– To je moj stari. Dopušta mi da trčim u ovo doba samo zato jer me s balkona prati dalekozorom. Vjerojatno je odmah zaključio da ste obili kiosk i jurnuo ovamo. Voli uzeti pravdu u svoje ruke. Bar dok ne dođe policija.

– Razlog više da…

– On možda ima sto kila, ali je brz kao vjeverica. Ščepat će te i skrhati kao lješnjak. Bolje ostani gore, sa mnom si siguran.

Roko iznenađeno korakne unazad. Stajao je na rubu. Negdje daleko. Na rubu svemira.

– Znači… zato si se popela? Da budem siguran?

– Čuj, posljedica će biti, ali svjedočit ću u tvoju korist.

Katarina suosjećajno stisne Rokovo rame, a on u tom trenutku osjeti da mu nestaje dah, kao da je kronični pušač s trulim zubima.  

– Pričaj mi malo o mravima – reče Katarina. – Fascinantni su, je l’ da? Stalno nešto kopaju, nose, jure… Njima stvarno nikad nije dosadno.