Autentično iskustvo i netipično razmišljanje o ulozi kritike u radu, razvoju, odgoju… Ma u svemu što je važno.
Sve nevolje ovoga svijeta proizlaze iz naše nespremnosti da priznamo propust ili pogrešku. I lijenosti da konstantno radimo na sebi.
(Izmišljena poslovica)
Sjećam se svog prvog „službenog“ prijevoda – finalno projektno izvješće, tema makroekonomija. Dvadeset dana prevodila sam tih desetak kartica, puno se konzultirala, izradila sedam glosara i pretražila sedamnaest terminoloških rječnika, uglavnom u papiru, bez search-find opcije. Kad sam u nekom izmučenom trenutku napokon bila gotova, nisam mogla dočekati da se toga riješim. Snimila sam prijevod na disketu, otišla u informatičku učionicu u domu na Cvjetnom naselju, dokopala se jednoga od dvadesetak zajedničkih računala, prikvačila i poslala dokument.
Nakon par dana otišla sam opet provjeriti mail u učionicu, i dočekalo me dugo pismo od šefice prevodilačke agencije za koju sam taj prvi prijevod napravila. Blagonaklono prema mom neiskustvu, ali oštro i bespoštedno, jasno je napisala: Draga Anda, to se tako ne radi. Ne provedete dane i tjedne istražujući terminologiju i kompilirajući prijevod, i onda kad ste gotovi, samo pošaljete – bez zadnjih nekoliko čitanja (po mogućnosti u papiru!), bez spellchecka, bez paginacije, potpuno neuređeno. Vidim da ste se potrudili, napisala je, ali sad izvolite završiti taj posao, i to hitno. I vratila mi tekst, na popravak i doradu.
Ne znam kako bi današnji dvadesetineštogodišnjaci reagirali na ovakvu packu, i ima li uopće još ljudi koji si uzmu vrijeme i čvrstinu da mlade i nadobudne stave na mjesto odmah u startu, kao što je mene Valnea Bressan. Ili, recimo, Zoran Šprajc. Nisam više baš bila početnica u tzv. hitnoj prevodilačkoj, dežurstvu na HRT-u, i prilično sam suvereno vladala prijevodnom situacijom (ili sam barem tako mislila), a on me kao tadašnji glavni urednik Dnevnika pozvao u Informativni program i održao mi lekciju. Nije problem ne znati, već ne pitati. Ali zapravo je problem i ne znati, nastavio je, jer ako je Bush rekao da nešto nije, a vi (zbog prokleto lošeg tona i užasnih uvjeta rada, istinabog) prevedete da to nešto jest, i to tako izađe u središnjoj informativnoj emisiji, e onda je to ne samo problem, već potencijalni diplomatski skandal.
Crvena od ušiju do korijena kose i ubrzanog pulsa, sjedila sam pred monitorom i videorekorderom, bijesna na glavnog urednika, ispunjena pravednim gnjevom: pa radim već godinama (pune dvije!), i sigurno sam napravila toliko odličnih prijevoda (bez sumnje!), i nikad me nitko ni za što nije pohvalio, a sad ta „sitnica“, i gle – bura i oluja usred deska informativnog programa. I mada je i dan danas u prevoditeljskom svijetu problem što su prevoditelji najbolji kad su nevidljivi, i dobivaju samo batine, mrkve rijetko do nikada, imao je pravo. Nema nježnog načina da se pozove na odgovornost – danas mi je to i kao roditeljici i kao prevoditeljici jasno. I bolje je – i nesumnjivo učinkovitije – što manje celofaniti činjenicu da sam zabrljala.
U mojoj nešto manje od 20 g. dugoj prevodilačkoj karijeri u kojoj sam plesala po raznim žanrovima i formatima, uglavnom više nego manje uspješno, skupio se sličnih pogrešaka povelik broj. Terapijski bi pothvat bio da vam napišem kako sam u jednom blockbusteru u top terminu i u ključnoj minuti u titlu filma engleski frazni glagol work out prevela kao raditi vani jer mi se, eto, u tom trenutku u fabuli, a i u mozgu nešto pogrešno pospojilo. Ili kako sam – znajući da su imena posebno zaguljena i da ih uvijek treba provjeriti – svejedno od redatelja Carola Reeda napravila Carol Reed, redateljicu. Jednom sam se za simultani prijevod razgovora uživo s turskim piscem, opet na HRT-u, pripremila proučivši njegov književni i publicistički opus, ali voditelja je zanimala isključivo tadašnja politika, ne samo u Turskoj, nego i na Bliskom istoku. Naučila sam da se za tri minute razgovora uživo nekad treba i do tri sata pripremati i strašno puno anticipirati, kao i da nemam kontrolu nad većinom kotačića u mehanizmu televizijskog prijenosa.
I da ovaj tekst ne bi postao istinski terapijski, poanta je sljedeća: upravo ti trenuci, koji su počeli s mješavinom srama, neugode, nedefiniranog straha, a nastavili se žarenjem lica i ušiju i poražavajućim struganjem u grlu koje polako bridi u smjeru želudca – to su moje najveće profesionalne, a ujedno i životne lekcije. Sjetim ih se nerijetko, nelišena neugode, ali s osjećajem zahvalnosti – što su se uopće dogodile, a još više što su se počele događati dovoljno rano.
Iz zrcala ne učimo ništa
Moji profesionalni počeci, mogli ste to dosad zaključiti, vezani su uz prethistoriju interneta. Društvene mreže došle su godinama poslije, danas je okruženje u kojem živimo i radimo neusporedivo drukčije. Arhitektura weba i svijeta je takva da smo povezujuće roditeljstvo izjednačili s pretjerano popustljivim odgojem, izradili arsenal štitova od emocija za djecu i bližnje koje smo proglasili krhkima i osjetljivima, a sami se prepustili tapšanju i lajkanju po omiljenim društvenomrežnim odredištima.
I to je odlično, osjećaj je inicijalno dobar, ali problem je što tu nema učenja – ni za nas, niti za naše navodno osjetljive bližnje. U kratkoj knjizi ili podužem eseju Kako sačuvati mentalno zdravlje u doba podjela, znanstvenica, književnica, i prije svega pripovjedačica Elif Shafak opisuje kako živimo svatko u svom zaštićenom mjehuriću, mikrosvemiru kojim ravnaju računalno generirani algoritmi čiji je zadatak servirati nam neograničene količine onoga za što smo unaprijed odlučili da volimo, da podržavamo, s čim se slažemo.
Okruženi smo zrcalima i stalno nam se vraća vlastiti odjek, koji je poznat i ugodan, ali ne stavlja pred nas nikakve izazove. Elif Shafak taj fenomen uspoređuje s mrtvim zvijezdama, koje izvana izgledaju divno, ali u njima nema svjetla ni života. Ako nismo skloni poslušati i čuti drugo i drugačije, nekoga tko će s nama sukobiti mišljenje, ako čitamo, pratimo i slušamo samo ono što se slaže s nama i s našim pogledom na svijet, živjet ćemo u svijetu punom vlastitih odraza, utopiti se, kao Narcis, u svojoj lijepoj slici.
Ne učimo iz istosti i iz monotonije ponavljanja, već iz razlika. Ja sam tako rano naučila – a poslije i utvrdila – da nitko nije imun na pogreške. Izlažemo se što god radili, i uvijek je moguće da će naići netko tko će na to imati svoj dobro – ili zlonamjeran komentar. I što prije naučimo prihvatiti kritiku, to bolje. I za naše mentalno zdravlje, i za naš intelektualni razvoj. Nikad to nije ugodno, nikad se ne navikneš do kraja. U prvi mah uvijek zastruže na liniji od ždrijela prema trbuhu, pa nalegne na želudac. Nekad traje kraće, nekad dulje, ali uvijek – prođe. Ali ne možete znati da prođe ako to nikad niste osjetili. Ako niste vježbali.
Ja nisam svoje djelo. I obrnuto.
Gledano unaprijed i unatrag, bez nekih bismo iskustava definitivno mogli. Iz nekih nismo izvukli ništa, a kamoli ono najbolje. Ali ima nešto što treba imati na umu, i što bi često trebalo ponavljati svima, i učiti tomu djecu već u osnovnoj školi: ako netko kritizira naš rad, ne kritizira našu osobnost, karakter, smisao postojanja u ovome svijetu. Mnogim odraslima ovo potonje nije jasno, i mislim da je velikim dijelom zbog toga žanr polemike iščezao iz javnog prostora.
Polemika znači slušati, učiti, kroz tuđe nadograditi i ojačati vlastito. Polemika nije ono kad se – mahom u nekom TV studiju – dvoje, dvije ili dvojica agresivno nadvikuju i nitko nikoga ne sluša, a publika, poredana oko toga ultimate fight kaveza, navija za svoga unaprijed odabranog kandidata. Elif Shafak to naziva kolektivnim narcizmom, koji je proizašao iz mnogo individualnih narcizama – i kojemu su društvene mreže učinile veliku uslugu. Nastali su tako loši slušatelji i loši učenici, a nestale iznijansirane debate, ustupivši mjesto sukobljenim zadrtostima.
Zbog nepodnošenja kritike i poistovjećivanja svakog komentara s osudom, čak i klevetom, iz medijskog su prostora nestale i realne, konstruktivne, polemične književne kritike. Koliko god dobro nešto bilo, uvijek ima mjesta za poboljšanje – i mjesta za friški uvid, mislila sam naivno, kad sam tek počela pisati kritike slikovnica. U jednoj od prvih objavljenih kritika odabrala sam slikovnicu koju sam dubinski analizirala, pohvalivši izbor teksta, ilustracije, dovođenje djela hrvatskoj publici. I na samome kraju, budući da čvrsto vjerujem da svaki tekst mora ostaviti prostor aktivizmu – konkretnom djelovanju i angažmanu, ili „samo“ nastanku novog teksta koji će se na njega nasloniti, spomenula sam i par elemenata koji bi ubuduće mogli biti bolji.
Da je na moju adresu stigao takav tekst, ja bih zahvalila autoru na vremenu, trudu i preporukama. Urednici i vlasnici izdavačke tako nisu postupili, ali jesu nazvali urednika portala i mene osobno, pokušavajući me uvjeriti da sam sve to pogrešno shvatila. Zato što moja kritička interpretacija nije odjek njihove monolitne, monološke istine.
Hvala na kritici
Kad bilo što stvorimo – sliku, šalicu za kavu, šal, haljinu, pjesmu, roman ili prijevod – naše se djelo emancipira i počne živjeti vlastiti život. A životi djela imaju svoje cikluse, kao i ljudski životi – i, za razliku od ljudskih života, životi djela sve su kraći. Recimo, prije 20-ak godina nitko nije vidio ništa ljudski ni lektirno sumnjivo u veseloj priči o obitelji Kos koja ima tatu koji radi pa čita novine i odmara se kad se vrati s posla, dok se mama Kos cijelo vrijeme u gnijezdu brine za djecu. Prije 10 godina nitko nije vidio nikakav problem u sintagmama ‘ženske suze’ i ‘ženska posla’. Volim vjerovati da su sada slične sintagme malo osjetljivija pitanja, bez obzira na to što mi školska lektira devetogodišnjaka pokazuje da nisu.
Dijalog nam je strašno dragocjen u tome smislu. A za njega je potrebno imati, prvo, nekoga tko je voljan govoriti, a drugo, nekoga tko će aktivno slušati, shvatiti, možda i djelovati. Nekoga s discipliniranom amigdalom, komu se neće na svaki prigovor u mozgu aktivirati samo jedna od dvije moguće opcije: bijeg ili napad.
Informirane i relevantne kritike danas su rijetke, iz niza nabrojanih i izostavljenih razloga, i strašno su dragocjene. Svakomu tko nam uputi bilo kakav promišljen komentar ili konstruktivnu kritiku doista treba zahvaliti, prvo, što su odvojili vrijeme za nešto što smo stvorili ili stvarali, a drugo, što nam svježim parom očiju otvaraju novu perspektivu. I omogućuju nam da rastemo, učimo, budemo bolji. Odnosno, otvaraju nam prostor za to – naše je onda kako ćemo taj prostor iskoristiti.
Da bismo uspješno vježbali kritiku, još je nešto potrebno rehabilitirati, a to je pravo na pogrešku. Kao sjajan pokušaj ukazivanja na važnost pogreške – kroz povijest i danas – i davanje dopuštenja za grešku onima kojima to najviše treba – djeci, moram istaknuti treći, vizionarski broj divnog papirnatog Brickzinea. Tema broja bila je upravo pogreška, i iz raznih perspektiva i kroz priče stručnjaka i stručnjakinja iz raznih sfera.
Uredništvo Brickzinea odrastalo je u vrijeme kad se kućnim telefonom mogla igrati videoigra, i svima nam je sjajno legao moto slatkog trola Huga: „Izaberi jedan broj, sigurno ćeš pogriješiti.“ Jer pogreške se ne mogu izbjeći. Neke su nepoželjne i loše, a neke nam, kao rijetko što drugo, omogućuju da postanemo bolji.
I kao što je čitanje javnozdravstveno pitanje, tako je i izlaganje kritici – a onda i konstruktivna reakcija na nju – pitanje zdravlja i mentalne ravnoteže. Mehanizam koji nam može omogućiti da koliko-toliko ostanemo u balansu i pri zdravoj pameti, a onda i da tomu naučimo svoju djecu.
