Ovaj tekst Anda nam je poslala u subotu. Pomislili smo kako dobro zahvaća temu odnosa čovjeka i prirode. Nismo slutili da će nas sljedeće jutro dočekati i zagrebački potres… Sve kockice u mozaiku su se posložile. Do muzeja Naturalis sada ne možemo fizički, ali lista gdje moramo nakon što sve prođe je postala dugačka.
Od kraja siječnja 2020. g., kad sam detaljno skicirala ovaj tekst, svijet kakvog poznamo iz temelja se promijenio. Svojom sam reportažom htjela inspirirati na djelovanje, promišljanje, i putovanje. Sad ne možemo putovati, ni iz domova ne možemo izaći, ali promišljati možemo. Čitati isto.
Planirati što ćemo i kako ćemo mudrije, a možda i drukčije, ubuduće. I još se možemo, s ovog mjesta nelagode, podsjetiti kako ništa ne treba uzimati zdravo za gotovo. Oblačenje i izlazak van na ulicu. Druženja s prijateljima. Treba se potruditi zadržati taj osjećaj što dulje, jednom kad sve ovo prođe.
Pa idemo u davnu prošlost. U siječanj 2020.
Volim galerije i muzeje, ali otkad imam djecu, takvi obilasci nisu ono što su nekad bili. I nije to uopće loše – samo je drukčije. Često je zabavno, nekad frustrira, ali u novom društvu postav izložbe poprimi nove dimenzije, i pokaže drukčije lice. Koje u kaosu često ni ne stignete vidjeti izbliza, ali to je sad već druga tema.
Nešto ipak stignete vidjeti i osjetiti, čak i usred dječje larme, a to je jesu li vam autori izložbe prijatelji. Ako postav možete shvatiti jedino kad muzej posjetite sami – u pravom raspoloženju i u staklenom balonu u kojem imate sve vrijeme na svijetu za sebe, znanost i umjetnost – oni se potencijalno obraćaju samo jednoj od osoba koje vas nastanjuju. Onoj koja kod mene u zadnjih sedam, osam godina najčešće nije kod kuće. Ali ako muzej razgledavate s malim ljudima dobne skupine od 5 do 7, i ako bez obzira na njihovih milijardu pitanja i hiperaktivno, da ne kažem razulareno najurivanje po izložbenom prostoru ipak uspijete doživjeti ideju i osjetiti emociju, to znači da se autori obraćaju većini vaših identiteta; vama kao individuama, ali i kao roditeljima.
A ja, bez obzira na sve rečeno, jako volim ići s djecom u muzeje. Kroz njih kao da sam dobila nove oči, novu visinu i perspektivu; kadrove slažem drukčije i redovito se nađem u filmu u kojem ranije nisam bila. Žanr i užitak u filmotvorini ovise, razumije se, o situaciji. Umišljam da nisam jedina angažirana roditeljka koja sanja o tome da aktivnosti koje izmišlja i provodi budu jednako zanimljive i njoj i djeci – jer čovjek se umori od glumljenja iznenađenja pred iznenađenim podmlatkom. Čovječe, pa stvarno nisam znala da je voda mokra, da se snijeg topi, da sladoled pomiješan s kinetičkim pijeskom nije najukusnija stvar na svijetu, nastavi niz.
Zato sam s nepatvorenim veseljem dočekala prijedlog svoje drage prijateljice Tanje, s čijom smo obitelji proveli praznike u Belgiji, da odemo u Nizozemsku, u sveučilišni grad Leiden i da posjetimo, prema njezinim riječima, čudesni Naturalis. Zazvučalo je odmah kao žilvernovska pustolovina, lađa koja čeka na ukrcavanje na Sjevernom moru. Pa tko ne bi uskočio?
Od Bruxellesa do Leidena trebalo nam je manje od 2 h. Zapravo, kamo god iz Bruxellesa krenuli, putovanje traje 2 sata: do Pariza, Londona, Amsterdama. Srce Europe, ne samo Europske unije. Znam da pametni strojevi i gadgeti pospješuju digitalno izazvanu demenciju, ali zgodno je poklikati sve karte od doma, uključujući i onu parkirnu, ukucati lokaciju u GPS, i… Evo nas. Ispred nebodera smo – ili je to više neka kula, kompaktne ovojnice – na koju se naslanja kvadar koji mene podsjeća na presječeni mandulat. Stojeći tako pred centrom Naturalis, osjetila sam trnce u zubima, a malo i u trbuhu.
Vanjština
Misija Naturalisa zvuči jednostavno: oni žele zabilježiti sav život na Zemlji. Ili, dopustite da vam prevedem s engleskog viziju i misiju koja je istaknuta na njihovoj web stranici jer je najbolja koju sam pročitala: jasna, i gromka. I mogu zamisliti kako je neki glas iz budućnosti recitira s razglasa, ovako:
„Mi smo Centar biološke raznolikosti Naturalis. Svojom impresivnom zbirkom, znanjem i podacima, mi bilježimo sav život na Zemlji. To je važno jer naša budućnost ovisi o biološkoj raznolikosti. Sve je u prirodi povezano, a ravnoteža je od vitalnog značenja. Naturalis gaji strast prema prirodi. Mi istražujemo prirodu kako bismo sačuvali biološku raznolikost. Na taj način pridonosimo rješenjima ključnih, globalnih pitanja kao što su klima, medicina, životni okoliš i zalihe hrane.“
Ukupna zbirka ovog prirodoslovnog muzeja i centra za istraživanje bioraznolikosti uključuje oko 42 milijuna različitih vrsta uzoraka biljaka, životinja, stijena, minerala i fosila. Zbirka je to koja je započeta 1820. g. i koja kontinuirano raste do danas, kad je kompletno digitalizirana i dostupna najrazličitijim korisnicima, od laika do profesionalaca visokog znanstvenog ranga.
Tornjoliki centar za biološku raznolikost s istraživačkim pogonom i muzejom postoji već dugo, ali tek se odnedavno, točnije od kolovoza 2019., smjestio pod jednim krovom. Nekad nije postojalo centralno mjesto niti prostor dovoljan da smjesti rastuću zbirku i sve veći broj istraživača, ali i posjetitelja. U tornju je i dalje velik dio zbirke, ali noviteti su laboratoriji, knjižnice i mjesta za rad kustosa i znanstvenika. I potpuno nov muzej – spomenuti kvadar s mandulantnom ovojnicom – strateški smješten na sredini, da poveže ono prije i ono poslije.
Našli smo se, dakle, na parkiralištu, ispred tog fizičkog i konceptualnog mosta između staroga i novoga. Da je to bio film u kojem ona moja osoba – koja već dugo nije kod kuće – sama gazi prema žilvernovskom brodu, uslijedio bi dugi kadar s leđa, dubok uzdah, malo vjetrića u kosi, i čvrst, a treperav korak prema stamenoj građevini koja je posve sigurno – znala sam i dok nisam pročitala – izgrađena od sve samih robusnih, dugovječnih prirodnih materijala. (Poslije sam provjerila: hrast, prirodni kamen, beton, staklo, čelik – svi sporo propadaju, a starenjem im se čak i poboljšavaju svojstva.)
Ali ništa od toga nije se dogodilo – odmah po izlasku iz auta, bezglavo sam pojurila da spasim jedno dijete od auta koje je izlazilo s parkinga, i derala se prema drugom koje je pojurilo prema ulazu, ravno u vrevu, samouvjereno kao da u muzej dolazi svaki dan i pozna ga kao svoj džep.
Bit će divno, bit će divno. Volim putovati s djecom, obožavam putovati s djecom.
Nutrina
Nakon impresivne zgrade izvana, ušli smo u još impresivniji atrij. Strop seže, imam osjećaj, stotinu metara uvis (provjereno: 36 m). Na zidovima i pregradama gomila geoloških poveznica – stijene, najrazličitiji uzorci u kojima sam prepoznala presjeke zemljinih slojeva, cijeli kabinet mineralnih i fosilnih čuda i tekstura koje jednostavno mame da po njima prošetaš prste. Poslije sam pročitala da je za te fantastične strukture zapravo odgovorna modna dizajnerica! Iris van Herpen dobro je poznata po dekonstrukciji i reinterpretaciji oblika iz prirode u svojoj modi. Inspiraciju je ovdje našla u fosilima i u načinima na koji voda dubi stijene, i dizajnirala panele od posebno izrađenog poroznog materijala, na način na koji inače radi s tkaninom.
Već na ulazu osjećaj je: veličina. U prisutnosti smo nečeg golemog, u usporedbi s time mi smo beskrajno mali – kao i naši kaputi, kolica, kape i šalovi koje smo, opušteno, ostavili bez nadzora u lobiju. Sve vidiš iz žablje perspektive, kao da si na dnu, zadnji geološki sloj, i čekaš da te netko otkopa i procijeni ti starost i sve ostvarene i neostvarene potencijale. Djeca su oduševljena količinom stepenica, ali sviđa im se i ideja vozikanja liftom, ne mogu se odlučiti. A ja nisam nestrpljiva da priča počne – jer već je počela, samom odlukom da dođemo ovamo. Još samo moram vidjeti kako ide dalje, i shvatiti njezinu narativnu logiku.
Iz teorije sam, više nego iz prakse, znala da su muzeji odavno ušli u tržišnu utakmicu. To znači da moraju privući posjetitelje – a posjetitelji nisu ono što su nekad bili. U vrijeme iskustvene ekonomije, njihova zadaća više nije educirati, već probuditi, zabaviti, angažirati. U prirodoslovnom muzeju možda biste očekivali podjelu po razredima, rodovima, vrstama, po staništima ili po kronologiji. Ali to su neprirodne podjele, u životu to ne funkcionira skalpelom odvojeno tako: vrste sužive unutar istih staništa, i u stalnoj su međusobnoj interakciji.
Naturalis na svojih šest katova ima šest odjela, a to su tematski podijeljene zbirke koje su tu da vas zapanje, zadive, zainteresiraju, zabave. Počinje od Života, završava Smrću, a između se nalaze Zemlja, Dinosauri, Rani ljudi i – Zavođenje. Ovako, na prvu, teško je naći logiku u podjeli, a i jasne poveznice između temata. Ali čitajte dalje!
Visceralno iskustvo
Jesam rekla čitajte? Ja čitanje volim, ali ne volim baš čitati s nogu, a još manje kad imam gomilu drugih vizualnih, auditivnih i olfaktornih podražaja. Tada ne pamtim najbolje što sam pročitala, i sve me samo zbunjuje. Još kad u tu jednadžbu od previše svega ubacite djecu i njihove doživljaje, i specifične načine kretanja prostorom – čitanje s razumijevanjem nemoguća je misija.
I konačno je netko u muzeju to shvatio!
To je prva stvar koju sam primijetila u Naturalisu. Nema plahti i plahti teksta! Sve se temelji na osjećaju, dojmu, prepuštanju. Poslije sam doznala da je to i bila autorska misao vodilja: riječima glavnog dizajnera centralnih izložbi Nielsa de Jonga, nije cilj da posjetitelji nauče gomilu latinskih imena, već da ih fascinira bogatstvo i raznolikost svijeta oko nas.
Prva, ulazna razina je Život. Prošli smo kroz cijeli niz staništa – od oceanskog dna sve do planinskih vrhova, i susreli cijeli niz živih bića na tom putu: od golemog morskog psa do jednako impresivnog afričkog slona, uz kojega stoji sićušni miš. Zemlja vrvi od Života – a do ljudi nismo došli, i još dugo ni nećemo.
Sljedeći level ilustrira nam da je i Zemlja živa i aktivna. Postav uključuje lov na blago u rudniku te simulacije potresa i prikaze vulkana, koji nas u trenu suoče sa spoznajom da Zemlja zna biti ćudljiva i van kontrole.
Dinosaure su djeca očekivala s najvećim nestrpljenjem. Moje znanje o njima – a i zanimanje za njih – ograničeno je na podatke s kutije čokokuglica, ali na kraju su me fascinirali više nego djecu. Preko 160 milijuna godina oni su bili najuspješniji kralješnjaci na Zemlji. Bili su gospodari zemlje, zraka i vode, dominantni po broju vrsta i jedinki. Naturalis čuva jedan od najpotpunijih i najbolje očuvanih kostura tiranosaura na svijetu, nazvanoga Trix. Na istom smo odjelu istražili i ledeno doba – djeca su našla Mannyja, ali razočaralo ih je što nema Sida ni vjeverice sa žirom.
Da ne zaboravim, sve su izložbe ispresijecane tzv. workshopima koji nude neposredno iskustvo. U prvoj smo radionici, nakon galerije Život, ostali skoro sat vremena i jedva iščupali djecu. Minerale i stijene možete promatrati pod povećalom, a onda i pod turbomodernim mikroskopom. Hitovi su bili gigantski kornjačin oklop, zazorno živolik galeb i (nevjerojatno dlakavo) slonovo uho.
Četvrti odjel najmanji je, najskučeniji i nekako najstidljivije koncipiran. Posvećen je ljudima, ali na način da pokušava odgovoriti na pitanje o našemu podrijetlu, koje je i dalje obavijeno velom misterija. Međutim, za razliku od vremena kad je Eugène Dubois na Javi tražio kariku koja nedostaje, to je pitanje danas otvoreno za znanstvenu raspravu. Nizozemac Dubois svijet je zadužio otkrićem Pithecanthropusa erectusa, na temelju kojega je rekonstruirana prva ljudska jedinka, posebno za centar Naturalis. I ta prva predhistorijska jedinka je – žena.
Nakon dijaloga s precima, slijedi odjel Zavođenja – djeci strašno zabavan, meni konceptualno najzanimljiviji. Ideja je pokazati prokreaciju u prirodi, od rituala zavođenja pa do brige za mlade. Miris je jako važan dio privlačenja partnera pa su tu postavljene trubolike postaje koje objašnjavaju da, recimo, biljka kao što je viktorija regija – vrsta amazonskog lopoča – ispušta određene mirise da privuče kukce. Točno taj miris možete i osjetiti – samo gurnete nos u trubu, i stisnete dugme. Upozorenje: nisu svi mirisi fini i ugodni sofisticiranom ljudskom nosu. Na ovom ćete odjelu naučiti da nije svaki pokušaj zavođenja uspješan, i da i životinje trpe odbijanja, i imaju nevjerne partnere. Ipak, ne odustaju sve dok ima šanse za razmnožavanjem. Ta igra s ciljem oplodnje jajne stanice plastično je prikazana u kutku s igrom za djecu: zadatak je skakati na loptama i tako pokretati simulaciju utrke na ekranu. Tek kad malo bolje pogledate, vidite da lopte imaju repiće, a da je cilj prema kojem hrle – jajolik.
I na kraju, Smrt. Naturalis je jedini muzej na svijetu koji obrađuje tu temu, na edukativan, ali i vrlo emocionalan način. Sve što postoji, troši se nezaustavljivo i nestaje – ali nikad se ne gubi zauvijek. Kad se svi razložimo u svoje molekule pa atome, na kraju ti isti atomi služe kao osnova za oblikovanje nečeg novog. Piše: Što god postali, vaše je postojanje beskonačno. I to su život i smrt objašnjeni u jednoj rečenici. Zanimljivo je da ni u ovom postavu nema ljudi, izuzmemo li fascinirane i nerijetko potresene posjetitelje.
Kronika budućnosti
Nekako se slučajno poklopilo – i to je objašnjenje za sve vas koji u slučajnosti vjerujete – da smo neposredno nakon posjeta Naturalisu pogledali HBO-ovu miniseriju Černobil. Serija me se jako dojmila, i odmah sam potražila nešto što mi je već dugo na popisu, a to je tekst prema čijem je predlošku serija djelomično i nastala: Černobilsku molitvu Svjetlane Aleksijevič.
To što nekadašnja novinarka, u međuvremenu nobelovka piše teško se dade žanrovski ukalupiti. Kolaž od stvarnih svjedočanstava, posložen u polifonu kompoziciju, ispisanu koncentriranim jezikom poezije u proznoj formi, ispresijecan potresnim dokumentarističkim esejima iz perspektive autorice-pripovjedačice čita se u dahu – u otprilike onoliko vremena koliko vam treba da u cugu pogledate HBO-ov Černobil.
Vijesti i slike lete, a zapisano ostaje. Tekstu se uvijek lakše i vjerodostojnije vratiti. Na jedan sam se segment opetovana vraćala i vrijedi ga ponoviti i u ovom kontekstu. To je dio koji nosi naslov „Intervju autorice sa samom sobom o povijesti koja nedostaje i zašto Černobil dovodi u pitanje naš pogled na svijet.“ U vrijeme kad ljudi nisu znali niti da je elektrana eksplodirala, a kamoli kakve će posljedice ta katastrofa imati, prvo su nestale pčele. Pa hruštevi i ose. Onda su ribiči primijetili da nema glista: zavukle su se toliko duboko u zemlju da ih nisu mogli iskopati. I autorica-pripovjedačica pita:
„Tko je prvi došao na zemlju? Tko je snažniji i izdržljiviji – mi ili oni? Trebali bismo ponešto naučiti od životinja o preživljavanju. Ali i o tome kako živjeti.“
A osim lekcije iz življenja općenito, inspirativna mjesta poput Naturalisa dobra su i za dušu. Takva mjesta pričaju priče nama, da ih možemo ispričati djeci, ali i sebi. Moja osobna priča o Naturalisu sjecište je književnosti i znanosti. I ponovila sam gradivo. Godine 1859. Charles Darwin objavljuje Podrijetlo vrsta, literarno umješno napisanu znanstvenu studiju koja je uvela geologiju u znanstveni diskurs, a geološke metafore u onaj literarni. Manje je poznato da je 25 g. prije toga prvi moderni geolog Charles Lyell proučavao fosile i došao do nevjerojatnih zaključaka: Zemlja je mnogo starija negoli se dotad mislilo, a geološki su slojevi puni praznina i rupa – ono što se događalo u tim rupama možemo samo pretpostaviti. Onoliko koliko je ljudi, toliko je pretpostavki, i isto toliko priča. Netko nam ih mora ispričati, na način na koji možemo učiniti svojima, jer ih onda pamtimo zauvijek. I osjećamo da su naše, i da nas se dotiču.
Naturalis želi probuditi emocije prema prirodi – čuđenje, zadivljenost, znatiželju, empatiju, poniznost. I u tome i uspijeva, jer uklonjene su sve barijere, fizičke i psihološke. Nema staklenih vitrina iza kojih se nalaze eksponati, nema poruke da su oni različiti od mi. A važno je da shvatimo da smo neodvojivo isprepleteni: da zaštitimo svijet i planet na kojem živimo, moramo osjetiti da smo njegov dio. Ljudi se ne trude oko onoga što im je tuđe i daleko. A trebamo se više truditi, i puno toga mijenjati. Mislim da nam je to danas, potkraj ožujka 2020., jasnije nego ikad.
