Iskreno i otvoreno, naša draga Jelena Pervan, o svijetu rada s djecom u kreativnim radionicama. Iskustvo koje trebate.
Treba li tko na zahod? Je li netko žedan? Kome treba obrisati nos?
Nitko ništa.
Radionica počinje, priča je spremna, ušuškali su se u jastuke, otvaram usta, započinjem priču, i eto ih.
Piški mi se.
Kaka mi se.
Žedna sam.
Pun mi je nos.
U vrtiću je bio kelj i povraćat ću od njega, sad ovdje, odmah!
Sa školarcima je nešto drugačije. Oni na radionicu ulaze kao munje, bijesni na učiteljicu jer je zadala previše zadaće iz prirode, nepravedno ocijenila sastavak, prozvala baš njega i to baš danas kad nije učio. Svijet se ruši, četvorka je bolnija od papirne porezotine i rasprave se pokreću već na ulaznim vratima.
Dobrodošli u moj svijet. Dobrodošli u svijet svih nas kojima „radni kolege“ još imaju mliječne zube, vjeruju u vile, brišu nos u rukav i grle nas i ljube na početku i kraju svakog radnog dana.
S djecom se na raznim literarnim radionicama družim već skoro deset godina. Od povremenih i redovnih radionica te gostovanja u školama, knjižnicama, vrtićima pa do rada u redovnim programima u svojoj Kući od priča.
Rad s djecom izazovan je i predivan. Iscrpljuje snagu, a u isto vrijeme ispunjava ljepotom i dubinom. Negdje između brisanja zapišane zahodske školjke i ljepljivog zagrljaja punog ljubavi, stoji priča koja se teško može ispričati onima koji je nisu doživjeli. Iako je ovo iskustvo vrlo osobno i dolazi iz rada s djecom u obliku izvannastavne aktivnosti, vjerujem da se u njemu mogu pronaći i učitelji, odgajatelji, logopedi, radni terapeuti, rehabilitatori i svi oni koji svoj poziv ostvaruju u radu s djecom.
Kontrola je privid
Sve je posloženo, sve je isplanirano i spremno za rad. Imam viziju kako će ova radionica izgledati i što će polaznici od nje dobiti.
I onda u priču ulaze djeca.
Stvari se ponekad zavrte nekim sasvim drugim ritmom i tada osjećam da gubim kontrolu. Nimalo ugodan osjećaj, kao da lebdim negdje između neba i zemlje, u kaosu i kupusu. Ranjiva sam, smotana sam, zbunjena sam. Pomislim da ne mogu, a onda ipak shvatim da mogu.
To je jedna od izazovnijih, ali i važnijih lekcija o prepuštanju djeci, situaciji, danu i trenutku.
Na redovne programe svaki put dolaze ista, ali sasvim druga djeca. Njihovo stanje, kao i moje svaki će put ovisiti o toliko toga što neće biti u našoj moći. Mic po mic, učim se biti fleksibilna i dozvoljavati da se dogodi ono što treba. Ako to znači aktivnih 15 minuta i ostatak vremena provedeno u razgovoru, zezanciji, druženju, onda je to u redu. Razbijam pomalo i onaj strah i sram da je tako provedeno vrijeme na radionici bačen novac, potrošen sat.
Nije. Pratiti djecu i poštivati njihov ritam na dane koji su im teški, sjetni i polagani, najljepši je poklon koji im možemo dati.
Savršenstvo ne postoji. Različitost je prekrasna
U teoriji su mi usta često bila puna prihvaćanja i voljenja različitosti. Praksa je pokazala surovu realnost u kojoj nije uvijek lako imati drugačije dijete u grupi, prilagođavati pravila i aktivnosti, dozvoliti promjenu onoga što, kao da je zapisano u kamenu.
Imati dijete s teškoćama ili zahtjevno dijete, izrazitog introverta ili ekstroverta u grupi, dar je za sve nas u grupi. Drugačija nas djeca uče gledati svijet na način koji nam do tada nije bio jasan ni blizak. Uče nas prihvaćanju i strpljivosti.
Svaka grupa ima svoj ritam i ono što je s jednima funkcioniralo, s drugima ne mora. Otkrivanje tog ritma i plesanje u njemu, to je ljepota rada u skupini.
I voditelj radionice je samo čovjek
Ima dana kada djeci dolazim najpripremljenija na svijetu, a ima dana kada dođem leteća i lebdeća jer život se događa i ne prestaje u 17 sati kad radionica kreće. Čudesno je što u takvim trenucima djeca često osjete da bi bilo dobro da preuzmu kormilo pa sami predlože aktivnost koju vole, zaigraju se međusobno i dozvole mi nekoliko trenutaka povratka u sebe.
Mi smo tim, i ja sam dio te grupe, kao i oni. S vremenom sam naučila imati povjerenja u djecu s kojom radim i ne bojati se njihove osude.
Djeca te mogu izazivati, na razne načine trigerirati i na površinu izvući neku bezveznu reakciju.
U takvim se situacijama trudim biti iskrena pa im objasniti da sam reagirala iz tuge ili ljutnje. Ohladim glavu pa se ispričam. Smatram da je jako važno poštivati djecu i priznati im kad nisi dobro. Tako imaju priliku vidjeti da je ovo siguran prostor u kojem i oni smiju pogriješiti, osjećati se loše, uzeti vrijeme za hlađenje.
Aktivnost je važna. Zabava još važnija
Mojih sat i pol dramske tjedno, za vrijeme osnovne i srednje škole, bilo je moje vrijeme za maštu, za igru, za otkrivanje sebe. Bio je to odmor od škole, od moranja, a opet dovoljno poticajno mjesto na kojem sam mogla raditi ono što me veselilo i biti u društvu djece koja isto to žele i vole. Neprocjenjivo.
Učenje novih vještina je prekrasno, ali zabavni trenuci na radionicama su ono što ostaje. Blesasti vicevi, dječje izvaljotke, natjecanje u sviranju nosnih slamki i sve ono što se događa u pauzama od aktivnosti, djeca pamte zauvijek.
Na kraju dana, više od svega, djeca trebaju mjesto na kojemu se mogu iskreno nasmijati i zato je važno da im dozvolimo prostor za igru, istraživanje i priliku da otkriju ono što zaista žele dobiti od radionice na koju dolaze.
Ne shvaćati se preozbiljno, dozvoliti si trenutke blesavosti i djetinje nevinosti, važno je za dobru dinamiku radionice u kojoj onda učenje novih vještina postaje dio igre i dio uživancije.
Ljubav, ljubav, i još malo ljubavi
Ne možemo utjecati na ono što im se događa u životu, ali tih sat ili dva tjedno, koliko provode s nama, možemo im osigurati atmosferu i mjesto koje ih podržava u tome da se ispušu, ako treba isplaču, da se zabave, a iznad svega, napune za sve ono što ih čeka u svakodnevici.
Možemo ih poticati u tome da budu svoji i da se otkrivaju kroz kreativan rad ( ili neku drugu aktivnost, sport).
Unatoč svim izazovima koje rad s djecom donosi, valja imati na umu da svi mi treneri, voditelji, tete, barbe s radionica, sudjelujemo u oblikovanju njihovih mladih i važnih života i da je naša misija biti im potpora na tom putu.
Na kraju priče, ono što ne piše u letcima, na web stranicama naših programa i ono što tako rijetko spominjemo, a trebali bi, je ljubav. Djeca koja nam dolaze na neki način postaju naša. Znamo kad imaju ispit zbog kojeg ne spavaju, znamo kad im je u goste stigla zubić vila, navijamo za njih na važnim natjecanjima, mislimo na njih kad su bolesni. Njihovi osmijesi griju nas u trenucima kad se pogubimo i ne vidimo smisao u poslu koji radimo. Ljubav koju im, u radu s njima dajemo i ljubav koju od njih primamo, najveća je vještina i vrijednost koju će ponijeti sa sobom dalje.
