Pioniri i ulica: nekoliko crtica za povijest novijeg djetinjstva u Rijeci

Proljeće 2021. godine ostat će u Rijeci upamćeno kao trenutak nastanka famozne Dječje kuće u kvartu kulture “Benčić”. Riječ je o jednoj od najvećih investicija u kulturu u Hrvatskoj uopće koja se realizira u prostoru bivše sušare duhana u ciglenom objektu kao dio revitalizacije poznatog kompleksa.

Prostor je to koji iz pozicije mrtvog “nemjesta”, gradske crne rupe koja niti je bila adekvatna infrastruktura za suvremenu tvornicu niti je zaslužila da bude improvizirano parkiralište automobila i golubova, postaje jedna od najvažnijih gradskih točaka odrastanja. Mjesto je to stvaranja nove kulture za djecu, roditelje i sve razigrane pojedince čiji programsko-sadržajni život nastaje suradnjom Gradske knjižnice Rijeka, Art-kina, Gradskog kazališta lutaka Rijeka i Muzeja moderne i suvremene umjetnosti. Osnovni princip rada riječke Dječje kuće jest sinergija i multidisciplinarnost, što zapravo znači da se četiri ustanove isprepliću i povezuju ne samo u međusobnoj plodnoj suradnji, nego i u programskim sadržajima u kojima lutkari pričaju priče iz Stribora, ljubitelji knjiga ulaze u svijet 3D printanja, mali filmaši rade animacije moguće upravo s lutkama koje izrađuju njihovi prijatelji na lutkarskim radionicama… 

Dječja kuća je u javnom prostoru, uglavnom medijsko i društveno-mrežnog profila, tematizirana podosta i to na različite načine – kao zanimljiva arhitektura jer nastala je kao novi objekt unutar postojeće ciglene opne s potpuno novim funkcionalnostima, kao urbanistički potez jer se njome revitalizira prošireni gradski centar i prvi puta u pravi javni prostor pretvara nešto čemu obični Riječani nisu imali pristup dva stoljeća, a s rastom i oblikovanjem programa tek će postati zanimljiva kontekstualizacija kroz prizmu pedagogije, stručnjaka za odgoj, djetinjstvo…. Ovih nekoliko crtica pokušaj su jednog od početnih doprinosa toj zanimljivoj temi jer uostalom ni ne postoji kakva ispisana ili detaljno istražena povijest djetinjstva u Rijeci, a koja bi dodatno utvrdila i koji su to teorijski pristupi imali prevladavajuću ulogu. Dječju kuću treba promatrati kao dio jedne specifične riječke evolucije djetinjstva, odrastanja i odgoja, a čije niti možemo pratiti od 1950.-ih godina XX. stoljeća. 

U poslijeratnom razdoblju temeljni način oblikovanja vremena riječke djece svakako je formalno obrazovanje koje se tada u potpunosti uspostavlja kao kontrolirano, regulirano i obvezno, a sve je pratila i izgradnja školskih zgrada i prateće infrastrukture – Zameta (1953-1980.), Brajde (1962.), Krnjeva (1963.), Škurinja/Rastočina (1966.), Kantride (1968., Vežice (1970.), Škurinja/Novog naselja (1983.), Srdoča (1986.), Drenove (1987.). Nikada prije i nikada kasnije nije nastala tolika količina kvadrata prostora usmjerenog prema obrazovanju, a i formalna uloga profesora je prvi puta u potpunosti profesionalizirana kroz načine obrazovanja, regulaciju, propise – tako Viša stručna pedagoška škola iz koje će kasnije nastati i Pedagoški fakultet nastaje 1953. godine. Ipak, ono što je u kontekstu povijesti djetinjstva i Dječje kuće zanimljivije je ono neformalnije, neobvezno, slobodnije obrazovanje koje se odvijalo ili potpuno neformalnim putevima kroz pop kulturu, medijske utjecaje, popularne trendove ili pak ono koje je imalo formu izvanškolskog, ali iza njega je ipak stajala kakva ozbiljnija organizacija ili čak cijela paradigma. 

Kada je riječ o potonjem svakako najvažnije ritmove davale su sve one organizacije zainteresirane za svojevrsnu ideologizaciju djetinjstva, a pri tome je najvažniji Savez pionira. Savez pionira je kroz lokalne instance, pa i onu riječku, radio na tome da socijalistička ideologija djecu prati od najmanjih dana što je bilo najvidljivije kroz prizmu famoznog primanja u pionirski pokret. Puno zanimljiviji posao s djecom radile su organizacije zainteresirane za sadržajni rad, a takva je bilo sveprisutno i izrazito važno Društvo “Naša djeca”. Neka buduća povijest djetinjstva bit će u velikoj mjeri svodiva na priču o toj velikoj i sveprisutnoj organizaciji – nastalo 1950. godine, i s riječkom instancom, Društvo Naša djeca do 1975. godine okupljat će oko 1 300 lokalnih društava s oko 300 000 članova te se određuje kao “društvena organizacija odraslih koja vodi društvenu brigu o djeci, odnosno radi na unapređivanju uvjeta za svestrani razvoj i socijalistički odgoj djece”.

Društvo Naša djeca je šezdesetih i sedamdesetih bilo takav koncentrat rada s djecom da se aktivnost protezala kroz pokretanje dječjih društava, časopisa, kazališta, knjižnica, kampova, znanosti… Godine 1965. pokreću  Centar za vanškolski odgoj djece, a zadaća Centra bila je „baviti se sistematskim praćenjem, stručnim proučavanjem, znanstvenim istraživanjem i društvenim unapređivanjem sadržaja aktivnosti djece u slobodnom vremenu“. Upravo slobodno vrijeme djece bilo je glavni predmet interesa oko kojeg su se osnivale i važne riječke organizacije, prvi puta u takvom obliku u gradskoj povijesti. Tako je još 1948. godine osnovan riječki Pionirski dom. U zapisima intelektualaca Naše djece “pionirski dom kao koncept je definiran kao dio društvenog i odgojno-.obrazovnog sustava, potreba društvene zajednice, dopuna odgojnom utjecaju škole i pomoć obitelji u odgoju djeteta te izraz suvremenih potreba djece za udruživanjem i društvenom aktivnošću”. 

Riječki Pionirski dom, smješten je u atraktivnu Vilu Steinacker, direktora riječke tvornice čokolade iz 1911.. godine prema projektu legendarnog Giovannija Rubinicha jednako kao što je nekoliko sličnih vili postalo gradskim vrtićima npr. susjedni vrtić “Delfin”.  Nije bila riječ o kakvoj posebno namjenski stvaranoj građevini nego bogataškoj kući u autorstvu prestižnog arhitekta. Vidjet ćemo da će praksa pretvaranja austro-ugarskih elemenata u dječje sadržaje ostati popularan put. Čak je i Dječja kuća u svojem vanjskom okviru iz XIX. stoljeća iako s potpuno novom unutrašnjošću. 

Riječki Pionirski dom postat će hvaljen i zapažen na nacionalnoj razini: “Pohvale su najčešće bile upućivane domu u Rijeci, osnovanom 1948. u kojem je početkom šezdesetih djelovalo čak dvadesetak sekcija za različite aktivnosti, odrasli i djeca zajedno su brinuli o uređenju zgrade i okoliša, u radu doma sudjelovali su i roditelji, a poticana je i dječja inicijativa”. Zanimljivo, neki zaposlenici su i živjeli u prenamijenjenoj vili, kao što je neko vrijeme bio slučaj Božidara Pasarića, ciljano dovedenog pedagoga koji će postati jedna od najvažnijih ličnosti u riječkom obrazovnom sustavu – osim angažmana u Pionirskom domu, postat će legendarni direktor zametske osnovne škole, a kasnije glavni propagator ulaska računala u život djece koja će priču o neformalnom obrazovanju dodatno obogatiti. 

Dok se iz pravca Društva Naša djeca nešto više promicao kreativni i humanistički aspekt dječjih zanimacija (pisanje, glazba, crtanje…) preteča onoga što danas nazivamo STEM paradigmom bila je organizacija Narodne tehnike djelujuća i u Rijeci kroz niz posebnih sekcija, doduše ne eksplicitno namijenjenih djeci. Narodna tehnika se raširila kroz više, mahom neadekvatnih prostora po gradu i u suradnji s Pionirskim domom organizira niz aktivnosti kao što su modelari, radio-amateri, video klubovi, astronomi…. Narodna tehnika je godinama glavni organizator gotovo svih tehnici posvećenih radionica u Rijeci. Godine 1974. zaživljava i tzv. “šuvarova” školska reforma u kojoj tehničkog stvaralaštvo u skladu s proklamiranim geslom “škola i tvornica”, bar na nivou teorije, postaje nešto sveprisutno i najvažnije.

Uz sadržajni okvir rada Društva Naša djeca, Pionirskog doma i Narodne tehnike na djetinjstvo u Rijeci zapravo najviše utječu oni fenomeni i procesi koji nisu propisani, a čine pravo neformalne učenje – bio je to novi ambijent odrastanja i s njime vezani razni utjecaji među kojima su dva vjerojatno ključna – ubrzana i do tada neviđena urbanizacija te konzumerizam jugoslavenskog tipa. 

Kroz urbanizaciju nastali su realno najvažniji elementi odrastanja novijih generacija – zgrada i ulica. Zgrada je u sociologiji odrastanja značila da imaš prijatelje s kata, iz portuna, a ulica da je to prostor susreta i igre. Upravo će urbanizacija djetinjstva modernih Riječana iznijeti izvan ambijenta djeci jako promoviranih knjiga i filmova poput “Družbe Pere Kvržice” i “Vlaka u snijegu” koje obilježava tema ruralnosti i seoske pravednosti. Mali Riječani će skrenuti prema čvršćem i poznatijem urbanitetu kojeg će sadržavati knjiga poput riječkog “Dnevnika malog Jurića” iz 1974. godine s čijih stranica vidimo Jurića kako se igra među neboderima, automobilima, u ljutnji na smrdljive tvornice… Mali Riječani su bili Jurići, a ne Ljuban ili Pero. Urbanizacija će stvoriti sliku da je djetinjstvo nešto i što treba biti vezano uz ulicu što će kasnije uslijed pojedinih drugačijih promjena biti velika tema. 

Urbanizacija je nosila i modernije oblikovanje formalne kulture za djecu, a u obliku posebnih kazališta i knjižnica. Dječje knjižnice uopće nisu postojale u Rijeci do 1955. godine kada Gradska biblioteka na Sušaku otvara svoju Dječju knjižnicu “Sušak”, u ulici Milana Smokvine Tvrdog, br. 3, s početnim fondom od 2500 svezaka knjiga (usporedbe radi recimo da samo Dječji odjel Stribor danas ima 40 000 naslova). Glavninu fonda činile su knjige na hrvatskom, a manji dio na talijanskom jeziku. Riječ je bila o prostoriji veličine 150 m2 i jednoj od prvih dječjih knjižnica u Hrvatskoj sa slobodnim pristupom fondu i raznim aktivnostima namijenjenima djeci rane dobi. Sa zapadne strane Rječine pak uz podršku mjesne zajednice Brajda, otvorena je Dječja knjižnica “Beli kamik” i to 6. svibnja 1960. godine. U konačnici u veljači 1967. godine otvoren je u Palači Modello u sklopu Gradske biblioteke Rijeka novi dječji odjel, Dječja knjižnica”Stari grad”. U dvadesetak godina nastale su tri dječje knjižnice, doduše vrlo skromne kvadrature i uvjeta, ali police knjižnica je sve češće imalo što i puniti za što se brinula izdavačka djelatnost – posebne biblioteke za djecu su također karakteristika ere nakon 1950. godine, a “Vjeverica” pokrenuta 1957. godine na temelju Pionirske biblioteke pokazat će se najustrajnijom i upečatljivom.

Krajem pedesetih godina u Rijeci se zakuhavaju i procesi prema pokretanju lutkarskog kazališta. U Kotarskom odboru društva Naša djeca Rijeka nastaje Centar za kazalište lutaka, a iz tog pravca će se najviše zakuhati zamisao da 1960. godine bude rođeno i Kazalište lutaka Rijeka. Djeca, pa i predškolci, dobili su napokon kulturni entitet koji je namijenjen njima.  Počeci nisu bili bajni – prije službenog starta, a početkom rujna 1959. godine kazalište posjedovalo je samo magnetofon i lutkarsku pozornicu s par kulisa i tri kompleta lutaka. Od 1. rujna do 31. prosinca 1959. osigurane su i prostorije za rad u palači Narodnog muzeja (današnjoj Guvernerovoj palači), ne bi li kasnije došli i do današnje lokacije gradskog lutkarskog kazališta. Primijetimo da je u oba slučaja, i knjižnice i lutkarskog kazališta, prostorna improvizacija bila važan aspekt – u Rijeci se gradilo podosta, ali za kulturu i kreativnost minimalno. 

Uz urbanističko-sadržajne promjene u oblikovanju djetinjstva još je važniji bio konzumeristički impuls kojim je riječko djetinjstvo postalo ujedinjeno sa svim ostalima u raznim gradovima Jugoslavije – gledale su se iste emisije, čitali isti stripovi, listale iste dječje enciklopedije… Jedinstvena je to i globalna pojava homogeniziranja iskustva odrastanja kroz komercijalne proizvode. 

Prvotno su najvažnije impulse pružale tiskovine, a potom će primat preuzeti televizija – cijelu drugu polovicu pedesetih pa sve do 1966. svakako je najvažniji “Plavi vjesnik” koji je atraktivno pakirao popularne znanstvene informacije a sve uz obilje stripova koji su bili kombinacija jake domaće i međunarodne produkcije. Britanski strip “Den Deri, pilot budućnosti” godinama je činio osnovu te rado čitane tiskovine među riječkom djecom. Potom će uslijediti invazija pod Disney licenciranih uradaka te  1967. godine kreće “Mikijev almanah”, 1974. godine “Mikijev zabavnik” te naravno neizbježni “Politikin zabavnik” koji od 1971. izlazi na latinici, u boji, sa strip prilogom u sredini. Neizbježna je bila i jedinstvena domaća enciklopedija “Svijet oko nas” objavljena prvi puta 1960. godine kao trajno najvažnija enciklopedija za djecu u povijesti ovih prostora. Bogato ilustrirana pokazala je važnost infografičke vizualnosti uz dopadljive tekstove.

Postojali su i specifičniji riječki izdavački projekti, a najvažniji je bio list “Galeb” zamišljen kao list pionira i djece već 1956. godine. Svojim sadržajem više se kretao kroz školskog života s velikim naglaskom na učeničke radove. Zapravo “Galeb” doslovno i nastaje na papiru Novog lista pedesetih kao stranica na kojoj se objavljuju učenički radovi, a prošao je evoluciju do svojevrsnog vrhunca pod uređivanjem poznatog riječkog novinara i urednika Borislava Ostojića sedamdesetih godina  kada u riječkoj tiskari Tipograf biva prvim časopisom tiskanim na novom ofsetnom stroju što je bila mala tehnološka revolucija. “Galeb” nije skrenuo u pravu komercijalnost jer dojam je da im je zapravo koncept djeca za djecu bio najvažniji iako je bilo izrazito puno ideologizacije koja je bila puno manje naporna u komercijalnim uspješnicama. Na “Galebovim” stranicama moglo se pronaći poznate Verneove romane pretvorene u kratke avanturističke stripove što je bila preuzeta produkcija ili pak lokalne pokušaje – SF roman “Terasa 11” koji s učenicima stvara riječka učiteljica Marija Vera Mrak je najupečatljiviji. 

Tih je godina rođen i fenomen Djeda Mraza koji je bio ozbiljno promoviran i implementiran kao najveće veselje za djecu – svake godine 31. 12. obilježavan je kao ključni dan jer je i službeno obilježen kao Dan dječje radosti. Tih su dana riječke novine bile pune događanja koje obilježava Djed Mraz – bilo je tu njegovih dolazaka brodom u riječku luku ili pak pretvaranja riječke ribarnice u svijet Walta Disneya što je jedna od egzotičnijih intervencija iz 1957. godine. 

Ipak, onkraj formalne i neformalne kulture za djecu najvažnija infrastruktura bila je ona koja je nastajala zbog drugih funkcija, a tu je glavni “junak” bila ulica, i inače upamćena kao gotovo sinonim za odrastanje u jugoslavensko vrijeme. Riječ je logičnoj memoriji s obzirom da je tada sve nastajalo, broj ulica se naglo povećao, a osim njih sadržajno u naseljima nije bilo ničeg specifičnog za djecu. Slobodno vrijeme je postalo kreativnom improvizacijom.

Način gradnje je određivao igru, a kako je nedovršenost bila vrlo česta, improvizacija je bujala na sve strane. U novim naseljima nisu nastajali adekvatni parkovi ili igrališta pa je prostor ispunjavala dječja kreativnost. Primjer Škurinja je jedan od neobičnijih. Od 1974. do 1980. godine nastaje veći dio novog naselja kao i središnje igralište, ali iznad desetmetarske provalije bez ograde. Dječji vrtić i jaslice nastaju uz igralište u dva stambena stana smještena u običnoj stambenoj zgradi. 

Ostaci građevinskog materijala bili su česte igračke jer moglo se pronaći letvi, cigli, kablova, keramike uokolo svih novoizgrađenih zgrada. Sve ulične igre bile su obilježene tim ostacima od gradnje naselja – količina krede za iscrtavanje staza za biciklu, cip-cop polja ili golove bila je gotovo neograničena i nije se kupovala u dućanima. 

A onda je kult ulice počeo značajnije narušavati kult ekrana. Sezonu je već otvorila televizija koju se u Rijeci kao lokalni program moglo gledati od 1960.  godine s time da će cijelo vrijeme, sve do eksplozije kabelskih i satelitskih poslije 1985. godine, najvažniji biti “talijanski” programi. Televizijski sadržaji kroz obrazovni program su postali jako važan edukativni sadržaj još od Mende Mendovića i Slavice 1958. godine.

Paradoksalno, računala će otvoriti i cijelu eksploziju fenomena izvanškolskog učenja te osloboditi pravo rađanje “neformalnog učenja” slijedi osamdesetih godina. Jugoslavija se nalazila u neobičnoj situaciji jer računalo se do sredine osamdesetih jedva moglo uvesti ili kupiti u domaćim dućanima ali je opće rašireni šverc iz Trsta ZX Spectrume i Commodore 64 dovodilo u sobe riječkih mališana. Još od ranije je u Rijeci djelovalo Društvo kibernetičara koje je sad u svom prostoru na Jadranskom trgu organiziralo niz ciklusa za mlade “geekove”. U takvom kontekstu postajalo bi atrakcijom ukoliko bi neka organizacija imala računala i pružala edukacije pa su učenje korištenje računala, osnove programiranja u BASIC-u, postali osnova niza aktivnosti za djecu. Transformiraju se i dobro poznata mjesta, recimo upravo Pionirski dom koji postaje lokacija nekih od najznačajnijih ciklusa i grupa “malih kibernetičara.”. Nastao je i riječki ZX Spectrum klub, a aktivan je bio i Centar za radničko stvaralaštvo, voditelji RAST YU sajma. Njihova ekipa u Dvorani mladosti organizira svoje škole programiranja preko školskih praznika a među mentorima mladim učenicima bili su profesori poput Vlaste Mutadžije. Stvorena je cijela fenomenologija “mladih genijalaca” kojima je zapravo najčešće stalo do video igranja. 

Računala će u kombinaciji sa slobodnim poduzetništvom pokazati ključne ritmove devedesetih – dok s jedne strane dolazi do raspada pionirskog konteksta, nestaju sve organizacije i pojmovi koji u svojem nazivu imaju riječ “pionir” one su i vrijeme bujanja jer je slobodno vrijeme prepoznato kao prostor poduzetništva te nema teme koju ne zahvaća. Škole su posebno uslijed tranzicijskog siromaštva prepoznate kao nedovoljne i potkapacitirane, a stvara se tržište za neformalno slobodno vrijeme i učenje. Škole su imale lošija računala od kakve privatne investicije ili pak nabrijane igraonice u kakvom kvartovskom video klubu. Etabliraju se projektno usmjerene organizacije poput Centra tehničke kulture kroz kojeg prolazi tisuće djece na putu učenja osnova računala i elektronike (i potpisnik ovih redova je jedan od njih). Transformira se i Pionirski dom pretvarajući se u Domu mladih. Organiziraju se dječji zborovi, škole stranih jezika, radionice likovne umjetnosti, često u običnim stanovima, kao dio jedinstvene eksplozije malog poduzetništva usmjerenog prema djeci. 

Naposljetku, dolaskom do djetinjstva 2020.-ih godina možemo zaključiti da je odrastanje doživjelo doista radikalne promjene u relativno kratkom vremenu – od grada u kojem su aktivnosti Pionirskog doma i Narodne tehnike bile gotovo jedina izvanškolska dječja ponuda novi desetogodišnjaci rastu uz hiperprodukciju sadržaja u umreženom svijetu u kojem se s Drenove uživa na Twitchu gledajući igranje vršnjaka iz Ekvadora. Paralelno, traje eksplozija izvanškolskog učenja i aktivnosti kojima se popunjava dječje vrijeme čime se ulazi u sferu negativnog preprogramiranja slobodnog vremena. I upravo time dolazimo do terena i shvaćanja moguće uloge Dječje kuće – njen nastanak treba gledati kao dio jedne evolucije slobodnog vremena i djetinjstva u Rijeci s dobrom procjenom gdje je prostor reciklaže zamisli, a gdje prave nove inovativnosti.

Dječja kuća je definitivno prostor neformalnijeg, izvanškolskog učenja, prvo tako namjenski i promišljeno izgrađeno što je snažan novi trenutak. U sljedećim procesima trebat će pokazati tranziciju iz razmišljanja betonu i infrastrukturi, nošenju s cijelim nizom izazova da uopće nastane. Pred njom je onaj slađi, ali često izazovniji dio priče – dobivanje prirodnog i značajnog smisla za odrastanje u Rijeci.