Jedna od meni osobno omiljenih metoda otkrivanja nove glazbe su blogovi. Nekad su to bili blogovi na nekoliko većih blog platformi, sad je to malo drugačije, pa većina ima neke svoje domene. Neki su aktivni samo na društvenim mrežama, ali se i dalje zovu blogerima. Mislim, ok, Twitter se ionako drži mikroblogging servisom, pa to može proći. Ali da sad ne duljim u stilu priča Broja Jedan iz Alana Forda… Sadržaja oko nas je puno i uvijek cijenim kad netko uloži vremena i truda da bi skrenuo pozornost na nešto posebno.

Uglavnom, zapelo mi je za oko kako je britanska blogosfera skužila Irenu Žilić s novom pjesmom “Tremors”, koja je svoje mjesto našla i po američkim radio stanicama. Nakon gigova s Morcheebom po Italiji i Velikoj Britaniji te ovo ljeto u Dubrovniku, Irena je nastavila izbacivati pjesme. Novi EP bi trebao doći početkom 2020. Can’t wait!

Osim što su dobri za otkrivanje drugih, blogovi su dobri za sve one koji žele predstaviti svoj rad. Kod glazbe tu su još uskočili i YouTube, Soundcloud i u novije vrijeme TikTok.

Recimo, Maia, koju sada svi znaju kao mxmtoon, još je u osnovnoj školi petljala po raznim instrumentima, dizala crteže na Instagram i maštala kako će jednog dana biti poznati jutjuber. Počela je dizati video snimke sviranja ukulelea, uz pomoć GarageBand aplikacije snimila nekoliko pjesama u spavaćoj sobi svojih roditelja, počela surađivati s drugim ljudima online… i stvari su se zakotrljale.

Do te mjere da je u jednom trenutku morala i roditeljima i prijateljima reći “čujte, ovo što ja radim u slobodno vrijeme je postalo viralno i ima milijunsku slušanost”. Još kad je došla na TikTok i buknula na Spotifyju, nije trebalo dugo da stigne i ponuda za prvu turneju. Sve se ovo izdogađalo u protekle dvije godine. Jesam li rekao da ima tek 19? Jako lijep početak obećavajuće karijere…

Kombinacija svih današnjih platformi i servisa preko kojih se ljudi mogu izraziti i povezati nešto je što me oduvijek fascinira i inspirira. Gledam sad kompilaciju koju je izbacio kolektiv / izdavačka kuća 88rising orijentirana uglavnom na azijatske glazbenike u SAD-u, svega tu ima, ali nekako se ističe ovaj pop bombončić “Walking” na kojem su se našli produkcijski meštri Major Lazer, kineska zvijezda Jackson Wang, japanski kantautor Joji i američki reper Swae Lee. Što je ovdje tako posebno?

Spot s ogromnim jastogom i cijela ta povezanost ljudi s raznih strana planete, naravno, ali ima toga još. Swae s bratom čini poznati dvojac Rae Sremmund (ajde, podsjetite se na megahit “Black Beatles”, sačekat ću vas) i iz beskućništva ih je izvukla upravo glazba, dok je Joji nekadašnji komičar čiji je smiješni video prije par godina pokrenuo senzaciju oko Baauerovog “Harlem Shakea”, udžbeničkog primjera planetarnog virala.

I prije interneta su se ljudi povezivali i dolazili do uspjeha, samo je to onda bilo mrvicu rjeđe i često skroz čudan splet okolnosti. U ovom proteklom tjednu zabilježili smo smrt Marie Fredriksson, vokalistice švedske grupe Roxette koja je tijekom 80-ih bilježila lijep uspjeh kod kuće, ali veliko američko tržište, obećanu zemlju za glazbenike i onda i sad, nisu uspjeli otključati.

Bio je nekakav pokušaj, ali je izdavačka kuća na kraju rekla “sorry, ali ne prolazi to kod nas”. Ali, onda se jedan student vratio iz Švedske s razmjene i sa sobom u rodni Minneapolis donio upravo novi album Roxette. Shvatio je da lokalni radio ne vrti njihove pjesme i odlučio ispravit taj propust, dao im je da poslušaju materijal i “Look” je odmah došao na playliste.

Hitčinu su skužile i druge radio stanice, te nije dugo trebalo da se situacija zakuha do te mjere da se izdavačka kuća pokunjeno javila bendu sa spikom “OK, bili smo u krivu, ajmo probat opet, dajte da vam objavimo album u Americi!”. I cijeli je svijet uskoro upoznao glas Marie i skladateljski genij Pera Gesslea. Čudo su ti Šveđani po pitanju glazbe, ali kako i neće kad ih takvima odgajaju odmalena. Na to ćemo bacit pogled nekom drugom zgodom…

Ne bih htio da se sad tekst pretvori u nekrolog, ali činjenica je da smo osim Marie prije par dana ostali i bez Juicy WRLD-a, momka s kojim smo prije par mjeseci započeli ovu ekspediciju. Prvo Lil Peep, pa XXXTentacion, sad i Juicy, sve friški 20godišnjaci. Par drugih istaknutih mladića sa scene trenutno ima neke pravne ili zdravstvene probleme, pa se već počelo pisati kako je to praktički kraj Soundcloud rapa, jednog od najobećavajućih glazbenih pokreta desetljeća.

Nisam fan takvog stava, jer i dalje ima autora koji su tu, sigurno će ih biti još, stoga radije nudim drugu stranu ploče. A na toj se strani nalazi i Lil Skies i traka skoro pa simboličnog naslova – Stop the Madness.

Da ima ljudi koji itekako budno paze što se vani događa po pitanju glazbe, svjedoči osječka scena koja je iznjedrila par dragulja, među kojima i z++, autora jednog od naj domaćih albuma godine, 18++. Ovo potonje je naravno teški IMHO, ali svakako ću se potruditi proturiti taj stav u svim odborima i žirijima u kojima sjedim trenutno, a ni društvene mreže neće biti pošteđene. Evo, sada nastojim uvjeriti i vas.

Uz dobre vibracije dolazimo do Coldplaya. Coldplay, ozbiljno? Da, najozbiljnije. Pa daj pogledaj taj spot, kako je to lijepo. Svirka uz zalazak sunca na plaži, razglednice iz svakodnevnog života u Južnoj Africi, Maroku, Ukrajini… Takav im je cijeli novi album, još se i zove “Everyday Life” i bavi temama ljubavi, prijateljstva, vjere, kontrole oružja, rasizma, klimatskim promjenama…

Nisam se inače nešto bavio bendom, osim što sam ih u svojim radijskim danima dosta često puštao u eter, jer su taman fino pitki i radiofonični, ali zašto ih ljudi toliko vole skužio sam valjda tek na nastupu u sklopu Lollapalooza festivala u Chicagu. Devedeset tisuća ljudi u velikom Grant Parku usred poslovnog distrikta tik do mora, cika i vriska, svi k’o jedan. Odličnost.

Tisuće ljudi teško da će pjevati Com Truisea (da, ovo se malo poigrao s imenom Toma Cruisea -op.a.), jer nema riječi koje bi pjevali, ali se ako ništa mogu ugodno gibati. Spot je, po riječima autora, metafizičko putovanje kroz sve sezone života, inspirirano atmosferom pjesme i kinematografskim radom Andreja Tarkovskog, Ingmara Bergmana i Krzysztofa Kieślowskog. Dakle, sve redom teškaši.

Sjajan video uradak dao nam je ove godine i Lusine. U za promjenu ugodnim komentarima ekipa je točno primjetila da sve ima Black Mirror vibru.

“Night” Julianne Barwick samo je naizgled još jedan u nizu komada ambijentalne elektronike. Sve je krenulo tako što je hotel na Manhattanu zatražio kompiliranje glazbe pogodne za puštanje u lobiju, a Julianne je na taj zahtjev odgovorila skladbama složenima pomoću tehnologije bazirane na Microsoftovoj umjetnoj inteligenciji. Na krovu hotela instalirane su kamere putem kojih se prati aktivnost na nebu iznad grada, od ptica do helikoptera i aviona, što onda diktira smjer kojim se kreću Juliannini zvučni pejzaži.

Kad smo već kod pejzaža, kod “Nonlina” Stevea Hauschildta jasne su dvije stvari: stvar je stvarno nelinerna i konstantno evoluira, dezintegrira se u potpuni minimalizam i onda ponovo materijalizira. Drugo, netko je očito bio na zdravoj dijeti sačinjenoj od ukusnih dijelova Aphexa Twina i Venetian Snaresa. Što je i normalno, ipak je to lektira.

Za kraj nešto potpuno drugačije, geografski, a možda nekome i melodijski bliže. Psihodelični turski rock s elementima folka, kombinacija koja je nastala još 70ih godina prošlog stoljeća, kada su se na ulicama Turske vodile ulične borbe, a glazbenici nastojali približiti svoje poruke ostatku puka upravo kroz spajanje rock rifova s tradicionalnim instrumentima.

Trend je utihnuo nakon vojnog puča koji je rezultirao s pola milijuna uhićenja i tjeranjem umjetnika u ilegalu, što nije daleko ni od današnje Turske. Samo umjetnici su glasni i ne daju se tako lako, makar ih zvali i na obavjesne razgovore zbog tekstova. I Akyol ima takva iskustva. Vjeruje kako je u glazbi važna originalnost, autentičnost i izražavanje sreće i boli vlastite kulture, a upravo zato jer se toga ne libi drže je jednom od najhrabrijih turskih umjetnica. Iggy Pop je veliki fan.

Ovo sve bi trebala biti dovoljna preporuka da joj poklonite bar koju minutu svog vremena…