Svega je bilo na posljednjoj “sjednici” malog uredništva. Griješili smo i griješili: neki su kasnili, govorilo se uglas, skretali smo s teme, padali smo na testu iz gramatike… Sve ono što se obično događa kad se grupa sastane i dobije za zadatak jednu “izazovnu” (hmmmm…) problematiku.
Ma gle, u svakom slučaju, mi smo iskoristili naš susret za suočavanje s nekim greškama, nije da nismo. Neki od nas podvukli su crte, rekli “neću nikad više”, izrazili smo razna nezadovoljstva te sami sebi i drugima priznali neizostavne greške u koracima. Prvo priznanje palo je u prvoj minuti razgovora.
Znaš onaj zlatni lančić koji ti je poklonila mamina prijateljica? E, taj. Nema ga više, ja sam ga izgubila! Poslije ovoga smo bili spremni na sve, osjetili smo se jačima i vodeći se ovim primjerom krenuli smo od sebe.
Potpisnica ovih redova osjetila je potrebu ispričati se svojim roditeljima, ali s petnaestak godina zakašnjenja, jer je greškom svoje jedinice prikazivala kao četvorke. Greška, kažeš… Ajde dobro. Ta riječ nas je asocirala na mnoga druga značenja, poput laganja ili nesporazuma, jer navedeni pojmovi u sebi sadrže česticu greške. Kakva god da ti je bila namjera, ipak si pogriješio. Idi dalje.
Prve asocijacije na grešku koje su iskočile bile su “zadaća” i “ljudi”. Zašto ljudi? Pa ljudi griješe, složili smo se. A zadaću ćeš često fulati, ili je nećeš napisati ili ćeš je napisati pogrešno, makar djelomično. Znači kako god okreneš – greška.
Ja napišem slovo Z umjesto broja 7, ne znam što mi je! A tek ja! Ja napišem H umjesto K! U školi uvijek izostavim po tri slova u jednoj riječi, i tako stalno, kazao je treći glas. Onaj četvrti, kao neki glas razuma, donosi rješenje: Pa čemu vam služe gumice za brisanje? Hvala ti, ove greške se daju ispraviti.
Kad govorimo o greškama u zadaći, kako ne spomenuti matematiku. Ja griješim u matematici. Ma, svi griješimo u matematici! Neki koji nemaju problem u zadaći imaju na drugim poljima. Minecraft, recimo. E, to je bed. Često pogriješim dok igram, uvijek stavim u krivi blok… Uf, znamo taj osjećaj…
Ali dobro, recimo da ove pogreške možemo okarakterizirati kao lakše. Koje su teže, one od kojih se uplašimo?
Meni bude strašno kad se dopisujem s nekim i kad mi tipkovnica ništa ne ispravi, pa moram poslati još deset poruka.
Ja se uznemirim kad razgovaram s nekim, mislim da poznajem tu osobu, a u stvari nemam pojma. Bila sam u parkiću i htjela sam uhvatiti tatu za ruku, a uhvatila sam neku ženu. Ja sam umalo zagrlila jednu bakicu umjesto prijateljicu.
U školi s leđa taknem nekoga misleći da mi je prijateljica, a zapravo ne znam tko je.
Ok, ekipa, hajmo svi k okulistu poslije ovoga, za svaki slučaj!
Postoje situacije kada pogriješiš, uhvatiš se za glavu, vratiš pogled, kad ono – još bolje. Rijetko se to događa, ali kad se dogodi zapamti se i onda prepričava.
Kad kreneš bojiti krivom temperom, prijeđeš preko i skužiš da je ispala lijepa boja koju nisi planirao.
Jednom sam bio u studiju za razvijanje fotografija. Slučajno sam odmah stavio foliju, ostale su mi kapljice i zaboravio sam ih osušiti, na kraju je izgledalo kao neki specijalni efekt. A zapravo je bila greška u postupku. Eto, nekad se treba prepustiti greškama.
Morali smo obraditi onu popularnu ‘na greškama se uči’. Što se toga tiče, kao stav iznosimo sljedeće. Uzela sam bratovu majicu i zaboravila je vratiti. Naučila sam da bratove stvari koje diram, moram vratiti na mjesto, da ne bi skužio. Ako već griješimo, naučimo to dovesti do perfekcije.
Što je s učenjem grešaka na tuđem iskustvu? Može se i tako. U školi smo imali lektiru, moja prijateljica ju je zaboravila doma i dobila je jedan. Otad uvijek nosim lektiru.
Ja zapamtim i naučim pitanja koje nije znao onaj prije mene u imeniku. Sve je to u redu, ali sjetimo se da kampanjsko učenje ima mnooogo nedostataka.
Treći primjer učenja iz tuđe greške je jednostavno realan. Učio sam prijatelja voziti biciklu, on nije zakočio i pao je niz stube. Iz njegove greške naučio sam da mu ne dam više svoju biciklu.
Nakon što smo to utvrdili, lagano smo prešli na najbolji izbor opravdanja za greške koja smo čuli ili sami dali. Pa počnimo.
Zec mi je pojeo zadaću.
Prijatelj je došao u školu i rekao: pas mi je umro pa uskrsnuo. Nisam stigao napisati zadaću jer sam se čudio. Trebamo li reći da je ovo fora s neke Instagram stranice?
Jednom je prijatelj shvatio da nema povijest pa se vratio doma. Kad je došao rekao je da se išao cijepiti, pa ga je učiteljica pregledavala. Zašto učiteljice ne vjeruju?
Ivan* iz mog razreda pravi probleme i onda se samo čudi kad ga prozovu, kao da ništa nije zgriješio. Fakat Ivane, skrolaj malo one Instagram izlike. *ime je izmijenjeno
Vječito pitanje, vječita borba, tko više griješi – djeca ili odrasli?
Odrasli zbog greške mogu dobiti otkaz jer imaju veću odgovornost. Ako si računovođa i trebaš naručiti 10 olovaka, a ti naručiš 10000 to je veća greška nego kad padneš i ozlijediš se.
Djeca zbog greške mogu završiti u kazni, a odrasli u zatvoru.
1:0 za djecu!
Mnogo je grešaka koje nas baš ljute. Spoileri, na primjer, e to su pravi daveži, usuglasili smo se. Međutim, nismo se mogli složiti je li pogrešno piti Coca-Colu.
Napravila sam grešku jer sam popila 12 čaša Coca-Cole u nekoliko sati, poslije mi nije bilo dobro. Stiglo je tek jedno priznanje.
Stigli smo pretresti i gramatička pravila. Neke od nas živciraju oni koji ispravljaju gramatičke pogreške, druge pak smeta kada netko uporno griješi i piše… ne znam, “dali”… A primijetili smo isto tako jednu opću nepravdu, a to su tiskarske greške. Odrasli, to vam je još jedan propust.
Sjednicu smo priveli kraju savjetima, kako to obično biva. Čemu sjednice ako na njima ništa ne zaključujemo?
Ne može se pogriješiti s dobrom starom Ispeci pa reci!
Kažu da se iz grešaka uči. To znači ako puno griješiš, bit ćeš genij.
Više griješi pa nećeš pogriješiti.
Nemojte se ljutiti na djecu jer vi griješite više.
