Produkcija knjiga za djecu i mlade buja iz dana u dan, nema tu mjesta za čitateljsku stanku. Nažalost, nemoguća je misija pratiti taj neprekidni ritam i pročitati sve novitete, a još je teže naći vremena kako bi se o svakoj vrijednoj knjizi napisao zasluženi tekst. Prostor s novitetima u gradskoj knjižnici stalno je pun i iziskuje konstantno pretraživanje.

Tematska raznolikost prisutna je odlika dječje književnosti. Nije da sve knjige govore o sreći i idili, ima i onih naslova koji otvaraju teže teme što čitatelja planski tjeraju na propitkivanje. Tako se u slikovnici Plači, srce… (ArTresor, 2019.) govori o smrti i kako prihvatiti gubitak voljene osobe, dok je Zoran Ferić, renomirani književnik za odrasle, napisao poučnu i dirljivu priču San ljetne noći (V.B.Z., 2019.) u kojoj se govori o bolesti i novim obiteljskim situacijama koje dolaze u paketu s bolešću.

Bolesna majka

Nije tajna da su bolest i smrt tabu teme, motivi s kojima se rijetki usuđuju baviti. Poput smrti, i bolest plaši ljude, izbjegavaju otvoreno govoriti o (svojim) bolestima niti im je odveć drago kada moraju boraviti u društvu oboljelih osoba.

U priči San ljetne noći iz dječje perspektive govori se o bolesti. Glavni je lik Dado, dječak koji još ne ide u školu, a živi s ocem. Ima Dado i majku, no ona je u bolnici. Dado je pomalo zbunjen zbog nove situacije. Zna Dado gdje se nalazi njegova majka, ali nije svjestan težine problema koje majka ima. Dado je znatiželjno dijete, okupiran je vanzemaljcima i ima pregršt pitanja, a tata nije odveć snalažljiv kao roditelj, pogubljen je jer su mnoge obaveze sada samo na njemu. Opet, tata ima onu naopaku naviku koju djeca ne vole previše – uredno ispravlja Dadine lapsuse. Da tata nije svemogući ni sveznajući, Dado će vidjeti kasnije, kada će posjetiti majku u bolnici. Pokazat će se očeva krkhost koja će Dadu samo zbuniti.

Ferić brojne detalje priče nije predočio izravno, ali dade se naslutiti u kakvom je stanju majčino zdravlje i koje su liječničke prognoze. Majka je u priči sušta suprotnost ocu – organizirana, sve im je pripremila prije nego je otišla u bolnicu, što samo govori koliko je brižna osoba i da drži do svojih ukućana više nego do svojega zdravlja koje je ozbiljno narušeno. Dado neće sve događaje u bolnici posve shvatiti pa tako mu neće biti jasno zašto mu otac odjednom plače i zašto ga doktorica tješi, krivi će mu zaključci padati na pamet. Kao i sva besposlena djeca, Dado će u jednom trenutku iskoristiti slobodno vrijeme za lunjanje bolnicom. Istraživat će novi prostor i upoznati nekoga tko će mu ostati u sjećanju…

Sigurno se pitate što ili koga je Dado vidio u bolnici i što je bilo majci. Nemojte se samo pitati, nego i pročitajte ovu priču koja je bogata ilustracijama (za izvanredne ilustracije moramo zahvaliti i čestitati Dominiku Vukoviću!) i poukama što u sebi ne sadrže klišeje i patetiku, usiljenost i lažnu etičnost. Srećom, Ferić ne troši vrijeme na moraliziranje.

Osobno iskustvo

Neki će se čitatelji sigurno prisjetiti nelagodnih suočavanja s bolestima koje su mučile njih ili njihove bližnje, ništa čudno ako nadođu potisnuta sjećanja na bolnički ambijent, bolesnička iskustva što su sastavljena od teških osjećaja nelagode, straha, neizvjesnosti, iščekivanja, nemoći i napuštenosti. Meni su, pošto sam dobar dio djetinjstva i mladosti proveo u bolnicama, nadošle brojne bolničke slike u kojima mi je bolničko osoblje bilo poput druge obitelji jer su me konstantno imali na brizi.

Vratila su se sjećanja u čiju istinitost danas teško povjerujem. Katkad pomislim da nikada nisam bio okružen bolesnicima čije su dijagnoze bile teško savladive, da je sve to bio jedan ružan, višemjesečni san iz kojega sam se uspio probuditi. Iskreno, nerado se prisjetim bolničkih dana, osjećaja bolesničke obilježenosti i svakodnevnih strepnji. U bolesničkim sobama na smrt smo često pomišljali i pitali se škica li ta strašna pojava upravo nekoga od nas.

Ferićeva priča San ljetne noći emotivna je i dirljiva, ali i itekako prigodna za konstruktivni razgovor o bolesti, ima terapeutski učinak. Taj razgovor mogu roditelji voditi sa svojom djecom u toplini doma. Opet, isti razgovor o bolesti može se voditi u školi, u manjim grupama, gdje svatko stigne izraziti svoje osobne dojmove i mišljenje; svakako će ova priča dobro doći pedagoškim radnicima koji u svojim školama predano vode izvannastavne grupe „Kreativno pisanje“, „Biblioterapija“ i srodne aktivnosti na kojima se razvija kritično mišljenje, suosjećajnost i solidarnost.

Ne znam za vas, ali ja ću Ferićevu priču nastojati iskoristiti u odgojno-obrazovnom procesu!