Kad ste zadnji put zakasnili vratiti knjige u knjižnicu? Ja, evo, prošli tjedan. I još kasnim. I radim to svako malo. Znam da u tri klika mogu produžiti rok posudbe, ali eto, ima još stvari koje znam da bih trebala pa ih ne napravim. Ili znam da ne bih trebala – pa svejedno.

I ovim zapisivanjem zapravo radim isto: imam nezavršen prijevod i dva obećana teksta, a evo pišem treći. Stvorio se neočekivano, ali vođen dosta nedvosmislenim, upornim glasom koji sirèni: Nećeš im valjda vratiti knjigu, a da je ne zapišeš?!

Priča kreće od boje

Kad god tako imam raditi nešto što je pod brojevima četiri i pet – a ja se prihvatim šestoga – sjetim se kako sam u intervjuu s Andreom Petrlik pročitala njezino iskustvo s naglim idejama i naletima inspiracije. Kaže ona, otprilike: slikala sam nešto skroz deseto, lovila rokove, ali onda mi je naišla slika iz koje nisam mogla niti htjela izaći. Pa je sve stavila sa strane, i naslikala Crvenkapicu kako na dugom plaštu odnosi cijelu šumu. Kakva sjajna metafora za ideje koje te pometu, zaustave tikatakanje tempiranih rokova, proliju kavu po planeru, pa ti u mrlji, kao na crvenom plaštu, nestanu ponedjeljak, utorak i srijeda!

Mislim da ova impresionistička priča kreće od boje. Pri tome je važno znati da ja volim i njegujem svoju sinesteziju pa mi boje imaju okus i miris. Ali ipak, najprije su slika: izražene teksture, precizno određene gustoće i s emotivnim predznakom.

Prema zelenoj sam bila emotivna i prije negoli sam upoznala Federica Garciju Lorcu. Smaragdi su mi omiljeni dragulji iz Alibabine pećine i najdraži od svih Šeherezadinih aksesoara. Možda mi zato ova knjiga svijetli na polici, čak i usred noći – kao onaj radij što ga je Marie Curie držala u tegli pored uzglavlja dok je spavala, nećemo sad razmišljati o tome kako je to završilo. Blagozeleno, iz neprecizno definiranog izvora i fluorescentno, svijetli vintage fotelja na korici svijeta Gospodina Otta i starih naslonjača. Ulaz je to u stanište bezbrojnih elegantnih, sfingolikih mački (pokušajte ih prebrojati), samostojećih satova s kućištem od tamnog drva (poput onog u koji se skrio sedmi jarić, ili kozlić, ovisi o verziji, i onih kakve zamišljam u groteskama i arabeskama Edgara Allana Poea), tkanina (najpomnije izabranih, i još pomnije šivanih; volim ljubičaste), opruga (golemih, kao u Tomu i Jerryju, u epizodi s klokanom koji izgleda kao veliki miš) i malih zelenih bočica (kakva je to priča bez koncentrata čarolije?).

Kad inače pišem o slikovnicama, i nakon što izseciram tekst i sliku, obično se volim skalpelom i pincetom baciti na autore. Evo sad neću istraživati i slágati, sve po sjećanju, pa ću možebitno štogod i slàgati. Dubravku Pađen-Farkaš znam po još par slikovnica, posebno onoj o dječjim strahovima, kojih se boje i odrasli (ali se pretvaraju da to nije problem). Vješta je pripovjedačica, sa sjajnim smislom za magične detalje koji vam ostaju na mrežnici i na jagodicama, „jer čarolija je u vama.“

Ilustrator je ovdje slikar, Dražen Jerabek – znam ga po osebujnoj bradi i po divnoj slikovnici o kojoj sam jednom htjela pisati pa eto nisam, još: Tkači snova, u kojoj je oslikao tekst Roberta Mlinareca, a jednom me zaskočila i Priča o Vilmi Špigl, kojoj je također dao drugu, a pomalo i treću dimenziju (Mislili ste da se Tomislav Torjanac prvi sjetio ogledalca na naslovnici? E pa nije!).

O čemu se, dakle, radi u Gospodinu Ottu i starim naslonjačima? O ljudima, životinjama, stvarima, a pomalo i pojavama. Usamljena djevojčica sprijatelji se sa svojim tajanstvenim, uvrnutim susjedom, tapecirerom koji živi u žutoj kućici s plavim otvorima i ima vrt pun starih naslonjača.

I sâm je poput jednoga od njih – šaren i pomalo krut na prvi dodir, ali mekan i podatan uz manje intervencije. Pokućstvo je među ovim koricama živo, i ima čarobna svojstva, slažu se po tome pitanju i slikar i spisateljica. Gospodin Otto naslonjačima daje novi život, a iskra tog novog i drukčijeg s pokućstvom se odseli k vlasnicima, i mijenja njihove živote nabolje.

Priču čitamo iz vizure male pripovjedačice, kojoj se nekako sve okrenulo u životu kad je u njega ušao susjed čarobnih ruku. Ali da ne bi ispao potpuni klišej, recimo to ovako: gospodin Otto promijenio joj je perspektivu, i potaknuo lančanu reakciju koja je nije poharala ni opustošila, već joj je u ampulici (koja svijetli zeleno) donijela samo lijepe stvari.

Slike pak gledamo iz očišta sveznajućeg ilustratora-slikara. To je slikar koji voli svoje likove, možda na malo drukčiji način od autorice teksta, ali nimalo manje. Djevojčica je ekspresivna lica, golemih očiju i frizure isfenirane a la Dora Istraživačica, ali Otto je apsolutna zvijezda, u raznobojnim haljetcima koji su uvijek u boji i uzorku tkanine s kojom trenutačno radi. Njih su dvoje, osim potpuno zaokruženih, gotovo trodimenzionalnih likova, katalizatori nekih važnih tema kojima se ova slikovnica bavi.

Slikovnica koja miriše

Tu su obitelj, djetinjstvo, odrastanje i starenje, ali još i više susret i dijalog generacija, mogućnost međusobnog učenja i nužnost empatije. I strpljenja! Važno je osluškivati, mora se pričekati i uložiti vrijeme, to nam govori priča o pažljivom procesu u kojem se gospodin Otto posvećuje svakom živom komadu namještaja. Ili: svakom komadu namještaja kao da je živ.

Kad bih morala sažeti par pouka ili jakih motiva (a da mi je zabranjeno izvući ih direktno iz slikovnice), rekla bih: sreća i ispunjenje nađu se na neočekivanim mjestima, ali samo kad otvoriš um i srce, jer tada si u stanju prepoznati što ti to dolazi. Slikovnica je ovo koja smekšava sva čula. I osim što nosi svojim zelenilom i hladnim, ali nekako ugrijanim koloritom (koji je na svakoj duplerici direktno supostavljen crnobijelim ilustracijama), ona još i miriše! Po naftalinskim kuglicama u džepu gospodina Otta, po čaju na koji je pozvao djevojčicu, po poljskom cvijeću na livadi na koju su se uputili zajedno.

Vjerojatno sam još nešto impresionistički htjela konstatirati, ali dijete me podsjetilo: „Mama, sutra moraš vratiti gospodina Otta, rekli su da nema više produživanja“. Dakle, nemam kad lickati ovaj tekst. Što je opet dobro, jer tko zna kad bi bio gotov. Pa da imperativno završim: ako već niste, morate ovu slikovnicu. Pregledati, pročitati, staviti pored kreveta. U naslonjač. Ili u teglu.