U iščekivanju zime u primorskim krajevima (ne znači da je došla ako vam radijatori rade), bacili smo se na izradu ljetnih planova (kada ti je more pod prozorom, ljeto je uvijek negdje u glavi). S čime smo otvorili sezonu maštanja?

The Tourystom.

Riječ je o kratkoj (bez slatkoj, blagdani su iza nas) Switch igri retro stila u kojoj mi uzimamo ulogu turista koji dolazi na nama nepoznato pikselizirano otočje odmoriti stari brk, izlizanu havajsku košulju te par sandala koje je dobio uz bijele čarape. Otok usred ničega pun je ničega – ima nekoliko palmi, apartmana i trgovinu. I tajanstvenu zgradu u koju naša igra ubrzo odlučuje usmjeriti našega lika kojem je otprilike nakon pola sata (hladno more, hladni ljudi, dug let) dosadila prvotna destinacija.

Što saznajemo tada? Osim činjenice da postoji niz tajnih spomenika koje trebamo otkriti, otkrivamo kako je ovu igru gotovo nemoguće svrstati žanrovski s obzirom na to kako unutar svojih osam sati trajanja promijeni toliko modusa operandija koje tanko povezuje taj svevišnji quest našega turista. Mi ćemo se zadovoljiti podlogom pod nazivom trodimenzionalni platformer koji je ispreplet mini igrama koje sačinjavaju igrivo tkivo te prijelaz između glavnih punktova u igri.

The Touryst se daleko najviše ističe svojim retro stilom koji zbog tehničke besprijekornosti izgleda iznenađujuće moderno te ugodno oku kojem je zadnja misao da je ovaj naslov s obzirom na pripadajući kronotop u duši retro. To se pokazuje kroz smještanje radnje u arkade, dizajn samoga junaka te dijalog obogaćen dobrim humorom i zadovoljavajućim punovima.

Ovdje dolazimo do pitanja zagonetki koje predstavljaju najvažniji dio Tourysta s obzirom na to kako se na njima temelji koncept igre koja pred igrača predstavlja nerazjašnjive spomenike. To temeljimo na činjenici da frustracije proizlaze iz težine, a ne lakoće prelaženja istih koje nemaju namjeru otvarati vrata svakome tko poželi zaigrati ovaj naslov. Međutim, ako se zagonetke u pojedinim trenucima pokažu preteškima, igra obiluje nizom ugrađenih arkadnih igrica koje su neočekivano zabavne unatoč tome što mnoge vuku uzor iz Wii svijeta i arkadnog svijeta.

Međutim, uzori izliveni u turističke kalupe izgledaju svježe i ugodno oku zahvaljujući savršeno odrađenom tehničkom dijelu zbog kojeg igra u nijednom trenutku ne kašljuca. Retro na nitro.

Na tehničku izvedbu nadovezuje se posljedično sam gameplay koji je odrađen na visokoj razini za platformerski naslov koji se pojavio neočekivano krajem prošle godine. Od odrađivanja arkadnih naslova do same interakcije unutar okvira glavnog narativa, Touryst odrađuje posao savršeno. Gotovo je frustrirajuće što se ne možemo frustrirati, ali to nam dovoljno govori o proizvodnji indie naslova kroz cijelu godinu.

The Touryst će vas za ekrane držati prikovane od početka do kraja, ali svemu lijepome mora doći kraj osim ako ne živite kao Gauguin u Polineziji. Traje manje od deset sati, ali za njega vrijedi teza kao i za Gusku koja je proživjela svojih pet minuta slave – za svoje dobro nisu trebali/mogli trajati duže. Nešto bi se izgubilo, negdje bi zakašljao ovaj indie naslov koj u ovih osam sati isporučuje naslov bez viškova.

Bez nastavka jer nije svemu potreban nastavak, kao što ni svakome nije potreban još jedan nivo.