Pred online Brickzineom je dugačak put postajanja baš bitnom i upečatljivom medijskom platformom, a pri čemu su važna tri začina – svakodnevno stvaranje dobrog i važnog sadržaja, finale izgradnje Dječje kuće čime dobiva pravu bazu te zajednica autora i kreativaca koju okuplja.

Ovo posljednje danas moram komentirati. Valjda zbog ovog dobrog rujanskog sunca.

Ako je išta uspjeh Brickzinea (uz visoko kvalitetno ilustrirane tiskane brojeve, ustrajnost, pomaknutiji koncept izvan “mainstreama”…) onda je to postojeća zajednica Ljudi Piskarala koji oko njega rade. Novinara koji zapravo prate ozbiljno dječje-roditeljske teme gotovo i nema. A ljudi oko Brickzinea nisu ni ne trebaju biti novinari u nekom klasičnom smislu. Oni su ljudi koji žive to što pišu, profesionalci u svojim vrtovima, radionicama, za računalima. Bez posrednika s terena do vas. Upoznajmo ih trunku bolje.

Danas mi na “fejsu” iskoči stranica “Kuća od priča”. A iza nje Jelena Pervan, naša autorica, piskinja Gladuša. Pazite opis toga što Jelena radi: Kuća od priča okuplja male kreativce koji vole smišljati, pripovijedati i pisati priče, ali i djecu koja zbog određenih teškoća ili snažnog otpora, ne uspijevaju izraziti svoje misli onako kako bi htjeli. Jelena piše, objavljuje, poučava. Gradi svijet priče i moram reći da dugo nisam vidio hrabriji, a šarmantniji poslovni pothvat. Zapravo kada sam to vidio, pala mi je na pamet ideja pisanja ove male inventure.

Damir Medved je mnogima znan iz sfera koja nemaju baš nikakve poveznice s Jeleninim svijetom. Korporacije, čipovi, bajtovi, prijenos podataka, to je Damirov svijet. Još je manje ikome poznat kao autor ičega za djecu i roditelje. Ali ruku u vatru stavljam da nema autora koji može bolje i autentičnije zaroniti u teme umjetne inteligencije koje čine bar četvrtinu naše budućnosti i svih onih koji danas imaju deset godina. Slušaj Damira.

Na potpuno drugom polu od čipova je Ana Smokrović. Ana je zapravo kulturolog, predstavit će vam se možda i kao filozof hrane, a kada ju zapravo pratite po društvenim mrežama kao Anino povrće samo će vam izletjeti da dostavlja neke pomidore ili salatu. Jer je to njen život. Vrtlarenje, sadnja, uzgajanje.

Pravo nam je otkriće Marija Bratonja i njeni Mali čitači. Marija je pedantna i bistra u opažanjima o novim slikovnicama i dječjim knjigama, a ljudi kao Marija okupljaju autentične zajednice onih koji su moć slikovnice kužili kad nisu bile nas tako “trendy” kao u ovom trenutku. Vizionarski.

Sa srodnog terena slikovnica i dječjih knjiga je i Nevena Zuber. Uskoro ćete vidjeti kakav nam je sjajan tekst o poticanju čitanja poslala. Kako ne cijeniti nekoga tko radi s jedinom hrvatskom knjižarom stvorenom baš za djecu.

Negdje je srodna, ali dosta drugačija Anda Bukvić Pažin. I ona je napravila zajednicu oko vlastitog bloga U novoroditeljskom žanru i vezanih društvenih-mreža, puna je moderno roditeljskih razmišljanja i nabrijana sa svojim rečenicama i mislima. Anda je radila “live” prijenose vlastitog recenziranja slikovnica kad mi nismo imali ni svoju domenu. 🙂

Art mašinke. Marija, Jadranka, Dunja. Nepoznato mi je postoji li nasmijanija “uradi sam” ekipa s toliko različitih interesa od inženjera obrade drva do slikara. I super fotografiraju, pa su “tutoriali” zato uvijek lijepi.

Naš varaždinski dragulj je Miroslav Cmuk. On je inače školski knjižničar koji piše, piše, piše. Ne možeš ga ugasiti. Hodajuća volja za spisateljskim radom. Cmuk je i naš slikovnica i naš strip čovjek. I Retronaut kojeg je strpljivo složio već do slova “S”! Ne želimo ga ugasiti.

Kada se upitate da li je neka pjesma neprilična za djecu jer nije nekakav predvidljivi zborni pjesmuljak već najaktualnija urbana vibracija Bruno Župan je naš tip. Možda se netko sjeća super portala Jacbri posvećenog baš elektronskoj glazbi. Iza toga je bio Bruno, uvijek na rubu novoga i prodornog, onog što mijenja i što dolazi. Bruno je negdje i iza naših društvenih mreža.

Ne bi mogli biti dječjo-roditeljski magazin da među nama nema pedagoga, a Maja Obućina iz te uloge pruža uvijek dovoljnu dozu stručnih savjeta, ideja, zamisli za kvalitetnu igru i rast djece.

Ni bez studentske brigade ne bi mogli. David Čarapina, Lucija Sučić, Rafaela Rudelić i Sara Brozić naše su buduće uzdanice. Vrijedni, pouzdani, maštoviti. Nemam pojma njihove ocjene, jesu li odlikaši, padaju li godine ili što li već, a i ne zanima me. Posao je najveća edukacija i mislim da će svatko na svoj način biti super. David je kao jako mlad već gurao nikad prežaljene Basketare (pazite ideju – portal posvećen isključivo košarci na riječkom području). Lucija napiše tekst za svjetski poznati Slavorum i čitaju je u Rusiji. Sara će biti naš čovjek za konceptualne art stvari, one profinjene i neobične izboje kreativnosti kada i točka na bijelom papiru može postati umjetnost. Rafaelu dugo ne čuješ, a onda se javi s nečim super.

Ajme, pa umalo sam zaboravio našeg Antu Alerića. Ante kao otac troje djece dobro zna što su zgode i nezgode današnjeg odrastanja, a kada nije s turistima koje revno voda širom Balkana svašta ga opčinjava, o svačem razmišlja. I uvijek nam napomene – evo, natipkao sam nešto na mobitelu. Obožavamo!

Teško je pobrojati sve i što rade mnogi povremeniji “online” autori. Tu su nam intelektualno profinjene Marija Ott Franolić i Vanja Kulaš (ona gleda neke dobre animacije), arheologinja Asja Zec koja nam upravo priprema manje Leopoldove i Piroškine arheološke avanture, čitat će se dosta toga o uličnoj umjetnosti i od Marine Tkalčić koja inače radi u muzeju. Čitat će se češće i Goranu Stipeč Brlić, pravu arhitekticu, čak i predsjednicu Društva arhitekata Rijeka, koja će pisati o jutarnjem šminkanju za dvanaestogodišnjakinje. Šalim se, naravno. Gorana će pisati o arhitekturi.

Brickzine je složen mozaik satkan od fanatika za drvo, čipove, lutke, animaciju, slikovnice, Ken Parkera, Crash Bandicoota, “jutjubere”, AI, kuću od priča, sadnju salate, iskapanje nestalih civilizacija… Krug će se i širiti. Ima nas iz Osijeka, Varaždina, Zadra, Splita, Zagreba, Rijeke i to je pak posebno lijep sloj. Jedan budući autor je iz Hrvatske Kostajnice. Svugdje se može dobro pisati i razmišljati.

Eto. Možda nas nema puno, ali pokazuje se jedan mozaik koji ćemo i dalje nadopunjavati i graditi. Arheolozi Leopold i Piroška će se potruditi da ga sačuvaju kada server potopi podignuto more. Mi ćemo valjda do tada biti u tom hotelu u Svemiru koji nam je obećala Lucija! 🙂