Premda više nisam dijete (barem po broju godina), rado čitam dječju književnost, naročito novitete kojih ne manjka. Netko će vjerojatno pomisliti kako mi ona služi kao odmor od literature za punoljetne ili kao lijek za dušu. Ako da, pritom će barem djelomično pogriješiti jer, dječja književnost iziskuje koncentraciju i posvećenost poput i knjiga za odrasle, a djela koja ubrajamo u dječju književnost također mogu biti veoma zahtjevna za čitanje, a katkad i teška po pitanju tematike. Nije da me svaka slikovnica nasmije i oraspoloži, upravo suprotno, ima popriličan broj slikovnica i drugih književnih djela za djecu i mlade koje me dobrano rastuže. Nije da mi upropaste dan, nego me natjeraju na dublje promišljanje, ukažu mi gdje ponekad griješim i što ne bih trebao činiti…

Ako se odlučim pisati o nekoj knjizi, tada uvijek pišem pohvalne tekstove, nerado kudim pisce jer svako pisanje iziskuje trud. Na ovom je svijetu previše odličnih knjiga o kojima malo tko (ili nitko!) ne piše pa onda po tom pitanju pokušavam učiniti nešto u dobrom smjeru. Nerado trošim svoje slobodno vrijeme na pisanje tekstova u kojima bih prigovarao o slabim, lošim ili prosječnim knjigama koje mi se ne sviđaju, već nastojim pisati o knjigama koje su na mene ostavile dobar dojam pa smatram da bi se i drugim ljudima mogle svidjeti.

Ipak, istina je da mi dječja književnost pretežno služi kao lijek za dušu. U najvećem broju slučajeva dječja književnost posluži mi kao motivacijsko štivo, nerijetko učini da prije i lakše donesem dobru odluku, a zaista se rijetko kada dogodi da me dječja književnost svojim sadržajem razočara. Problem kod dječje književnosti je izuzetno velika produkcija knjiga za djecu i  mlade – naprosto je nemoguće sve novitete pročitati, a još je teže popratiti novitete tekstom. Trudim se biti ažuran, no uvijek mi nešto promakne.

Nema odmora u tvornici slikovnica Sipar (doduše, stvara Sipar i knjige koje nisu za djecu, ali to je tema za neki sasvim drugi ili treći tekst) – stalno nastaju intrigantni književni biseri, originalni i poticajni za promišljanje. U ovom ću tekstu spomenuti tri nova književna naslova čija je zajednička odlika to da svaki na svoj način progovara o strahu, hrabrosti i upornosti.

Nedavno je objavljena slikovnica Kvakač – priču je napisala Dubravka Pađen-Farkaš, a ilustrirao Dražen Jerabek (a to im nije prva umjetnička suradnja). U toj priči govori se o suočavanju sa strahom, osobinom koju svi imamo. Na planetu Takač Makač živio je žuti Kvakač. Plašljiv je Kvakač, skriva se. A onda se pojave Mrakač i Bljakač. Što će Kvakač učiniti? Priča je napisana u rimi, stoga je idealna za kazivanje djeci mlađega uzrasta i lako uđe u uho.

Sa strahom imaju brige posebice oni koje krasi bujna mašta.  A upravo mašte ne manjka čovjeku u dječjoj dobi, kada im se pričaju sočne priče o krampusu, baukaču i ostalim bićima u čije postojanje djeca lako povjeruju. Kada je mašta snažna, tada strašnim bićima dodaješ kojekakve osobine. Ne vjerujem da postoji osoba koja se nikada nikoga i ničega nije bojala. Riješiti se straha nije mačji kašalj (zeznut je mačji kašalj, a i kihanje kod njih nije zanemarivo, tada su razdražljivi baš kao i ljudi). Onaj koji ima strah sebe doživljava kao kukavicu,  kao da su svi drugi smioniji.

Plašljivi nisu na dobrom glasu, budu predmet podsmijeha i sprdnje, naročito među onima “hrabricama” koji su jako okruženi istomišljenicima i ulizicama. Priča Kvakač važna je za klince i klinceze, naročito za one koji imaju u sebi izražen strah od nekoga ili nečega. Pomoću ove priče roditelji mogu popričati s djetetom o strahovima koji ih muče, pojasniti im nejasnoće i učiniti ih hrabrijima.

O hrabrosti i smjelosti govori se i u slikovnici Marta i Fran na vilinskom tragu – priču je napisala Milena Jukić Bandić, a ilustrirala Ana Jakić Divković kolažnom tehnikom (istom je umjetničkom tehnikom napravljena slikovnica Marta i Fran u oblacima koju potpisuju iste autorice – čak su i neki likovi isti u tim dvjema pričama). Kolaž iziskuje strpljivost, stoga predstavlja zahtjevnu tehniku i nije baš svim autorima draga, ali ova ilustratorica uživa raditi u ovoj tehnici i u tome je fantastična. Doduše, meni je svaka likovna tehnika zahtjevna i fantastična jer ne posjedujem likovno umijeće.

Priča Marta i Fran na vilinskom tragu govori o četvero mladih pustolova znatiželjnoga duha. Marta, Fran, Mate i Lovro puni su života i energije, željni istraživanja. Priča je smještena u suvremeni ambijent, no njima su interesantne stare legende. Zato se upute prema Modrom jezeru, kako bi pronašli vilu Jezeranku. Od velike će im pomoći biti dobroćudni stranac koji će im na početku avanture pokloniti “kocku vedrine” (poznavatelji poezije znat će tko je stranac).

Premda aktivni i poletni, naši pustolovi nisu bez mane. Bitne karakterne osobine koje nemaju u dovoljnoj mjeri dobit će tijekom puta, upravo zahvaljujući kocki vedrine. Nekome od njih nedostaje volje i upornosti, ali i to će se promijeniti nabolje. Avantura mora sadržavati prepreke i neizvjesnosti, a naša će ih skupina malo po malo premostiti.

I bajkovita priča Vila Vijana, div Tvrdoglav i zelena Mara – koju je napisao Neven Drozdek, a ilustrirala Ivana Jozić – isto dobrim dijelom govori o hrabrosti, točnije, o mladiću Šimunu koji se usudi kročiti u nepoznate predjele iz kojih se nitko nije vratio i o kojima se šire loše glasine. Njegov je otac u mladosti bio nepopravljivi pustolov, ispričao mu je više priča koje je proživio na vlastitoj koži, a te su priče pozitivno utjecale na Šimunov duh –  potaknule su ga da i sâm krene na put, da se makne iz male sredine, nadvlada ograničenja i bude jači od straha.

Unatoč upozorenjima, uputi se prema tajanstvenome svijetu vila. Nepokolebljiv, putem čini dobra djela, a dobro se dobrim vraća. Zauzvrat dobiva savjete koji mu pomažu da se lakše snađe u vilinskom svijetu, gdje nije dobrodošao – vila Vijana nije prijateljski raspoložena prema ljudskom rodu. Neće Šimunu biti lako, ali neće nijednom ustuknuti i požaliti, već će se smjelo kretati po čarobnim predjelima i činiti plemenita djela…

Tečno ispričana i obogaćena vrhunskim ilustracijama, priča Vila Vijana, div Tvrdoglav i zelena Mara predočava fantastičan svijet što nije vidljiv i dostupan svima, već samo najhrabrijima, a Šimun se ubraja među njih. Priča ima pomalo arhaičan štih jer je radnja smještena u prošlost, u vrijeme kada su ljudi imali veću dozu strahopoštovanja prema prirodi i prirodnim pojavama te čvrsto vjerovali u postojanje viših sila, nastojeći ne uznemiravati i uzrujavati svijet vila i divova. Ilustratorica je maštovito predočila vile i druga intrigantna stvorenja, ali i zabačene predjele, šume te planine u kojima se radnja odvija, ugodno je prezentiran ruralni ambijent što je prožet mističnošću.

Mada je priča smještena u davnu prošlost kada su glavnu riječ imale usmene predaje i vjerovanja (a ne tehnološka postignuća), svevremenske pouke ipak nisu izostale – ove i iduće generacije moći će štošta naučiti o hrabrosti i upornosti ljudskoga duha iz Drozdekove priče.