Često čujem rečenice poput one kultne „u moje vrijeme toga nije bilo“ čime se nostalgično romantizira prošla vremena.  Kada govorimo o pogledu na djetinjstvo i odgoj u vrlo kratkom vremenu mnogo toga se promijenilo. Današnji roditelji odrasli su u drugim uvjetima (političkim, društvenim, kulturnim, tehnološkim…) nego li njihova djeca. O bakama i djedovima da i ne govorimo. Oni su odrasli u vremenima koja se današnjoj djeci čine nestvarnima.

Ubacimo se u vremenski stroj i transportirajmo u ne tako davne 80-te i 90-te. Mobilni uređaji nisu bili uobičajena pojava. Koristili su se kućni fiksni telefoni. Kako su se ljudi uopće dogovarali za druženja?  Koliko li je današnjoj djeci to apstraktno? Osim toga, mobitel je služio za pozive. Nema interneta, igrica, aplikacija, društvenih mreža… Nema laptopa, tableta. Oni „sretniji“ imali su osobno računalo koje je imalo, iz današnje perspektive, poprilično ograničene funkcije. Vrijeme provedeno na internetu se pomno planiralo, roditelji su ga nadzirali u strahu od previsokog računa.

Život bez interneta sa slobodnim vremenom

Život bez interneta značio je dosadu u kući. Djeca su imala želju izlaziti van, družiti se s prijateljima. Izostanak mobitela značio je slobodu. Vrijeme provedeno vani s prijateljima bez mogućnosti da vas roditelji zovu, šalju poruke ili u najgoroj opciji prate vašu lokaciju.

Današnje generacije imaju i manje slobodnog vremena na raspolaganju zbog različitih strukturiranih aktivnosti: sportova, stranih jezika, glazbenih škola itd. Sve nove vještine apsolutno su korisne, posebice ako su odabrane od samog djeteta, no ponekad se zaboravlja da je važna ravnoteža između  obveza, organiziranih aktivnosti i slobodnog vremena.

Sloboda je osim u vremenskom smislu smanjena i u opsegu kretanja. Sjećate se ključića oko vrata? Dolaska doma nakon škole i „opasnog“ podviga podgrijavanja ručka, samostalnog pisanja domaće zadaće pa izlaska s prijateljima do večere? Mnoga današnja djeca to nemaju priliku iskusiti. Nemaju slobodu koja podrazumijeva razvoj odgovornosti, donošenja odluka, samostalnosti….

Pojavio se fenomen tzv. „helikopter roditelja“ koji pokušavaju nadzirati dijete u svim njegovim aktivnostima kako bi ga zaštitili i kako bi bilo sretno cijelo vrijeme, pišu zadaće i uče s njim kako bi imao najbolje ocjene. Time se djetetu oduzima mogućnost preuzimanja rizika, preuzimanja odgovornosti, činjenja grešaka, razvoja samostalnosti što stvara nesigurne, nesamostalne osobe koje ne preuzimaju inicijativu i odgovornost za vlastiti život. Biti stalno sretan u životu je nemoguće. Imamo cijeli raspon emocija koje nam olakšavaju nošenje s različitim situacijama ako ih naučimo prepoznati i izraziti na adekvatan način. Ako se dijete upoznaje samo sa srećom, kako će učiti o drugim emocijama? Kako će ih znati izraziti? Kako će se uhvatiti u koštac s teškim ispitom na faksu? Sa sukobom s kolegom na poslu?

Digitalizacija je utjecala na živote svih nas, a posebno na generacije rođene u tom dobu. Informacije su dostupne, nema potrebe za pamćenjem podataka kada se jednim potezom po ekranu jednostavno pronađu. U tom digitalnom svijetu sve se događa brzo, sve je zabavno, energično, aktivno. Pored toga stvarni svijet je često usporen i dosadan. Možemo li ih kriviti za to?

No, kako ne bih nastavila u smjeru u moje vrijeme toga nije bilo prebacujem se na pozitivne strane odrastanja u današnje vrijeme. Kao društvo smo postali usmjereniji na potrebe svakog pojedinca. Na djetinjstvo se više ne gleda kao na pripremu za život odraslih nego kao životno razdoblje koje ima svoje specifičnosti. Dijete se gleda kao na osobu koja ima svoje potrebe i interese koje ima pravo izraziti i zadovoljiti na odgovarajući način. Cilj odgoja više nije (bar ne bi trebao biti) poslušnost i konformizam, već odgoj osobe koja će jasno iznositi svoja razmišljanja i kritički promišljati. Dijete ima svoja prava koja su mu zajamčena i Konvencijom o pravima djeteta, a fizičko kažnjavanje djece zabranjeno je zakonom.

Roditelji imaju dostupne informacije o razvoju djece, o odgoju, imaju podršku različitih stručnjaka (radionice, škole roditeljstva) što ih osnažuje u toj važnoj ulozi. To im omogućuje odabir adekvatnih i humanističkih pristupa odgoju bez kažnjavanja. Kritičari će reći da se odlazi u drugu krajnost, reći će da djeca imaju previše prava… Uvjerena sam da nemaju previše prava, da imaju ona prava koja im kao ljudskom biću pripadaju, no uz prava moraju ići i obveze, odgovornosti, moraju jasno biti postavljene granice i pravila. Je li nam današnja pedagogija pružila tu zdravu ravnotežu između prava i obveza, slobode i odgovornosti?

Treba i potpora roditeljima…

Ipak s druge strane još uvijek se susrećemo sa zastarjelim shvaćanjima odgoja poput  „Neće mu ništa biti ako ga malo po guzi! Tako će naučiti što smije, a što ne.“ Tako će se vjerojatno ponašanje djeteta trenutno promijeniti zbog straha od kazne, ali naučit će da se treba prilagoditi očekivanjima drugih kako bi bilo prihvaćeno, naučit će da je u redu da mu bliske osobe nanose bol, naučit će da je nasilje ok…  

Kao društvo moramo još mnogo napredovati i istraživati kako bi se unaprijedilo i viđenje pedagoškog djelovanja. Promjene se neprestano događaju, a važno je naglasiti da je biti roditelj u današnje vrijeme posebno zahtjevno te se i roditelji susreću s novim izazovima koje je potrebno uvažavati i pružati im potporu za uspješno preuzimanje njihove uloge.

Ovim kratkim pregledom samo nekih razlika u odrastanju željela sam vas potaknuti na razmišljanje o različitim uvjetima odrastanja, stavljanje u perspektivu današnjeg djeteta, prisjećanje vlastitog djetinjstva, kritičko propitivanje odgoja… Voljela bih vidjeti više međugeneracijskog razumijevanja, a manje osuđivanja. Više međugeneracijskog učenja i tolerancije, a manje kritiziranja. Voljela bih da rečenice poput „I mene su kažnjavali pa sam dobro ispao/la.“ postanu neprihvatljive…