Tražeći inspiraciju u internetskim prostranstvima naišla sam na zanimljiv komadić inspiracije. Poznati portal za dizajn, umjetnost i arhitekturu dezeen.com nedavno je objavio pomalo provokativno arhitektonsko rješenje. Provokativno posebno ako ste iz grada u kojem puše jaka bura. 🙂

Na natječaj za uređenje krovne terase seulske dvorane za arhitekturu i urbanizam pristigao je projekt ruskog arhitektonskog ureda SKNYPL. Arhitekti su predložili uređenje koje je uključivalo isključivo napuhnute elemente – balone.

Paviljonska građevina iz armiranog betona, čija streha lebdi na vertikalnim nosivim elementima prizemlja, dobila je ‘veselu frizuru’, različite visine, volumena i položaja. Takvog se krovnog vrta ni Alisa iz Zemlje čudesa ne bi posramila.

izvor fotografije: SKNYPL

Prostori ove napuhane arhitektura, nisu nimalo ‘napuhani’. Intervencija poziva da je iskušamo. Zamišljamo dječju igru, lounge zonu za čitanje, klupicu, ležaljku i sve to u zrakom formiranoj ideji. Za razliku od klasičnog urbanog inventara, ovi objekti se mogu micati ili čak letjeti, zadržavajući funkciju tradicionalne klupice ili sjedalice. Tko zna da li će takav park negdje zaista zaživjeti.

Baloni će nas uvijek odvesti u svijet mašte i djetinjstva, a prva asocijacija na napuhnute zgrade su omraženi, šareni dvorci,  koji se sezonski pojavljuju na trgovima, u parkovima, na parkiralištima i dječjim rođendanima. Zbog njih roditelji ponekad zaobilaze dijelove grada, da ne bi morali prisilno gledati svog mališana kako uživa u skakanju po gumenoj podlozi.

Upravo na temu dvorca na napuhavanje, 2016. godine,  danski studio BIG dizajnirao je paviljon za godišnji glazbeni festival u Rosklidu. Skum na danskom, kako ga projektanti nazivaju, znači pjena. Bijela strukura ‘paviljon nalik mjehuriću’ je velika 120 m2, funkcionira kao nadstrešnica iznad zone za posluživanje i sjedenje VIP bara, danske pivovare Tuborg.

Paviljon nas podsjeća na neobičan oblak sastavljen od više mjehurića različitih dimenzija. Napuhuje se u samo sedam minuta, a za održavanje napetosti balona koristi dvije zračne turbine. Ideja iza dizajna bila je stvoriti jednostavno prenosiv ‘prostor’. Zbog specifičnosti proizvodnje od izrade je odustalo niz tvornica. Na kraju je paviljon proizveden i montiran na vrijeme. Nakon festivala se selio na još dvije različite lokacije.

Izvor fotografije: BIG

‘Dvorci’ na napuhavanje nisu ništa drugo nego privremeni paviljoni. Na prošlogodnišnjem natječaju za oblikovanje paviljona koji bi predstavljao Španjolsku na EXPO-u  Dubaiu, uredi Selgascano i FRPO predložili su lebdeći paviljon. Lebdeći krov trebao se micati ‘kako povjetarac puše’ ovisno o kutu sunca koje pada na prostor kojeg natkriva i temperaturnim razlikama koje nastaju u različito doba dana.

Žuti lebdeći krov podsjeća nas i na plutajuće madrace na napuhavanje koji caruju plažama ljeti. Projekt je trebao aludirati na španjolske trgove. Španjolci su ipak odabrali drugo rješenje. Ako spominjemo EXPO i napuhane paviljone, na temu napuhnutosti sedamdesetih je u Osaki izveden takav norveški paviljon, a reinterpretacija meteorološkog balona pojavila se u verziji Serpentine paviljona iz 2006.-e godine.

‘Paviljon koji diše’ je istoimeni paviljon Sverre Fehna koji je predstavljao Norvešku na EXPO-u u Osaki 1970.-e. Da bi bolje razumjeli ishodište koncepta u kojem je dizajn nastao moramo se prisjetiti događanja iz tog vremena. Fehn je projektirao paviljon samo godinu dana nakon slijetanja na Mjesec, a u ovakvom napuhnutom paviljonu pokušao je dočarati atmosferu tog trenutka u povijesti čovječanstva smještajući posjetioce u mjehurić umjetno upuhnutog zraka.

Svere Fehn, lebdeći paviljon, ww.arhidaily.com

Godine 2006. privremeni paviljon uz Serpentine galeriju, u Londonu, Koolhaas je projektirao u suradnji sa statičarem Cecilom Balmondom.

Ovalnog oblika, balon je lebdio iznad transparentnog prostora, osvjetljenog noću, te se uzdizao ili spuštao ovisno o atmosferskim uvjetima. Paviljon je nakon uklanjanja iz Londona, kupio privatni investitor, u čijem su posjedu još tri paviljona (paviljoni iz 2007. Olafur Eliasson, Kjetil Thorsen, Cecil Balmond; 2oo5. Alvaro Siza, Eduardo Souto de Moura, Cecil Balmond; 2003. Oscar Niemeyer).

izvor: www.oma.eu

Zanimljivi su i ‘mjehurići’ koji su planski zamišljeni za različite programe, a da se ujedno jednostavno sele i jako brzo napuhnu. Recimo 2009.-e godine u New Yorku, Storefront for Art and Architecture  i  Goethe Institute New York, organizirali su više događaja u ‘balonu’ koji je putovao gradom i na različitim mjestima pružio scenografiju za odvijanje izložbi, druženja, revija, ručkova i slično. Balon se zvao Spacebuster, a dizajnirao ga je njemački arhitektonski kolektiv Raumlabor.

Spacebuster se bavio istraživanjem mogućnosti javnog prostora kada se on privremeno otvara za korištenje građanima. Ekipa je putovala ju kombiju, te je balon izlazio kroz njegova stražnja vrata. Kada bi bio potpuno napuhan u njemu se moglo smjestiti osamdeset ljudi. Napuhani mjehur bio je dovoljno proziran da su ljudi iz vana i iz unutra u sjenama te su mogli vidjeti što se događa s druge strane membrane..

Spacebuster, izvor: raumlabor.net

Putujući program je najčešće putujuća izložba. Meksički umjetnik i dizajner Norberto Miranda bavi se upravo putujućim muzejma. Jedan od njegovih prvih takvih projekata, sastoji se od tri napuhane strukture, koje tvore krovne polukružne forme te natkrivaju izložbe. a jednostavno se smještaju na različite prostore – između kuća, na trgove ili u zatvoreni prostor industrijske hale.

Forme su oslikane mjehurićima, oblacima i mrljama. Gledajući iz zraka podsjećaju na kukce kornjaše.  Za dizajn putujućeg muzeja dobio je German Design Award (GER, 2016), nagradu Meksičkog biennala za mlade arhitekte, a IBERMUSEUS iz Portugala prepoznao je njegov rad kao ‘dobru praksu’.

Na fotografiji: Norberto Miranda putujući muzej, www.norbertomiranda.com

Arhitektura na napuhavanje postoji već dvjestotinjak godina, o tome piše i autorica Sharon Francis u nedavno objavljenoj knjizi  ‘Bubbletecture‘.

Gumene balone koje danas koristimo za zabavu, izumio je za laboratorijske svrhe, Michal Faraday još 1824. godine u  jednom eksperimentu. Od prvog balona do danas, Francisina knjiga, koju je nedavno objavila izdavačka kuća Phaidon, obuhvaća više od 200 primjera napuhanih objekata, od šešira, haljina, stolica do arhitekture.

Napuhani prostor je mekan, bez oštrih bridova, poput oblačića u koji nas nježno prigrli i zaštiti. Bilo bi zanimljivo kada bi i naše trgove i parkove nekada posjetile izdizajnirane, napuhnute privremene (ili stalne) strukture, pogotovo uzimajući u obzir da nas riječka kiša često omete u zabavi na otvorenom, takav simpatičan zaklon dobro bi nam došao.

Zaključili bi da je balon izvrsna inspiracija arhitekturi koja služi za nimalo dječji program. Obožavamo!